Što vas je više iznenadilo, to što sudac Ivan Turudić u Jutarnjem listu tumači da prof. Zlata Đurđević nije u pravu kad tvrdi da Perković nije trebao biti izručen Njemačkoj, ili kad odvjetnik Anto Nobilo obrazlaže da Turudić nije u pravu? Ako još ima onih koji to ne znaju, Turudić je bio u sudskom vijeću koje je odlučilo izručiti Perkovića, dok se Nobilo kao Perkovićev branitelj tomu protivio.
Kako je prof. Đurđević kandidatkinja za predsjednicu Vrhovnog suda mnogima je jako važno kako je ona kao znanstvenica “sudila” o tom slučaju, to više jer su Perković i Mustač najvećeg branitelja tada imali u premijeru Zoranu Milanoviću koji ih je, kako bi ih spasio od suđenja u Njemačkoj za udbašku likvidaciju hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, branio sve dok Viviane Reding, povjerenica EU za pravosuđe, nije opalila pljusku njegovoj državničkoj aroganciji. To predsjednik Milanović nikad neće oprostiti sucima, osobito ne sucima Vrhovnog suda. Kako i bi, kad čak i Ivica Đikić u kolumni “Vrhovni izručitelji” neki dan u Novostima piše da ta “namjerna kardinalna pogreška u razumijevanju zakonskog teksta nije nepoznata javnosti”. I pazite kako to argumentira: “odvjetnik Anto Nobilo o tome je, između ostalog, napisao knjigu, osuđeni Zdravko Mustač o tome je nedavno napisao opsežnu predstavku, predsjednik Republike Zoran Milanović više je puta govorio da (...) Vrhovni sud treba odustati od svog stava...”.
Nošen snagom tih argumenata, Đikić nastavlja posve ozbiljno: “Ovo je priča o hrvatskom sudstvu, odnosno o tome što je učinila skupina hrvatskih sudaca – gotovo svi i dalje donose presude – da bi udovoljila zahtjevima moćnog pravosudno-političko-obavještajnog kruga te izišla ususret nelegitimnom političko-obavještajnom pritisku različitih struktura vlasti Savezne Republike Njemačke.”. Tu “sudsku kliku” treba prodrmati i natjerati da sude kako predsjednik i mi tražimo da sude, ili im zabraniti da sude, logično, zar ne? Ne, to je priča o tomu kako se stvara loša percepcija sudstva! Doduše, Đikić koristi i argument struke da “doslovno svi istaknutiji eksperti kaznenoprocesnog prava (od Z. Đurđević i D. Derenčinovića, preko P. Novoselca i I. Josipovića, do M. Giunija i T. Sokola) smatraju da je ta praksa zasnovana na potpuno pogrešnom pravnom tumačenju...”.
Iako, najveći od svih, akademik Davor Krapac nije dijelio njihov stav i 2014. svima dostupnu znanstvenu analizu o europskom uhidbenom nalogu i zastari završava riječima: “Možemo naposljetku zaključiti samo jedno: da je Vrhovni sud mogao ispravno odlučiti jedino kako je odlučio...”. Doduše, polemizirao je isključivo sa stručnim stavovima znanstvenika, dok se novinarskom maštovitošću nije bavio, kao ni Ustavni sud.
Zašto je to uopće bitno?
Đikić obrazlaže kako bi prof. Đurđević, ili netko poput nje, na funkciji predsjednice Vrhovnog suda predstavljao “opasnost za neke moćne ljude u hrvatskoj politici i u ovdašnjem sudstvu”, te da zato sudac Marin Mrčela govori da bi najbolje bilo da predsjednika među sobom izaberu suci Vrhovnog suda. Da, pa bi jedno od neugodnih pitanja moglo biti, recimo, otkud u 1990-ima, kad su suci po prof. Đurđević birani po “političkoj podobnosti”, hrabrosti tada “nemoćnom” općinskom sucu Mrčeli da novinare Feral Tribunea Viktora Ivančića i Marinka Čulića ne osudi za klevetu predsjednika dr. Franju Tuđmana.
Ali, vrijedi i obrnuto. I prof. Đurđević druga strana zamjera kako je i ona kao znanstvenica “sudila” u “ideološki” važnim predmetima. Premda je smisao sudskog i znanstvenog rada, iznad svega u slobodi i neovisnosti zaključivanja na temelju stručno relevantnih metoda. Ali, ako to vrijedi za prof. Đurđević koja je, kako u Jutarnjem piše Turudić, za Perkovićevu obranu “spontano i munjevito” u tri dana na 113 stranica napisala pravno mišljenje koje nije potvrdio ni Vrhovni ni Ustavni sud, zašto onda suce koji su to stručnim argumentima osporili, etiketiramo kao “politički ovisne” i loše. Zašto se ne smije imati drugačiji stručni stav u slučaju Thompsonova ZDS-a, Sanadera i HDZ-a, ili izručenja Perkovića i Mustača temeljem ustaljene sudske prakse. Turudić je “bocnuo” Đurđević da nije reagirala na tri prethodne presude VS-a sve dok isti stav nije iznesen u slučaju Perković. Jer, u programu prigovora sucima da se “pravna zastranjivanja događaju uvijek baš u postupcima protiv javno eksponiranih osoba”. Iako, moćnike brane najbolji odvjetnici, profesori za njih pišu pravna mišljenja i sve to pomno prate novinari.
Dok država godinama nije u stanju platiti angažman visokospecijaliziranih eksperata u uskočkim predmetima!? A sve to vrijeme, politička i medijska bulumenta suce vreba iz zasjede i jedva čeka da “pogrešne odluke” u “stručnoj analizi” prikažu kao “korupciju u sudstvu” ili “špijunski triler”. I sve to samo jer suce percipiraju da nisu “naši” već “njihovi”, a svima im je najgore kad su – ničiji.
