Jedna slika iz ovoga tjedna nema cijenu, ako je snimljena. Na njoj je izraz lica Florentina Péreza u trenutku kad Sébastien Thill, Luksemburžanin koji je do prije koju godinu meo lišće u Differdangeu i pušio kao Prosinečki, u 90. minuti zabija za pobjedu Sheriffa usred Madrida. Aleksandar Čeferin rado bi tako nešto dao uramiti i objesiti na zid svog ureda u Nyonu. Jer, teško da je u nacrtima idejnog arhitekta Superlige, te privatne zabave za najbogatije klubove Europe, bilo predviđeno mjesto za prvaka Moldavije. Ali da je Pérez jedini koji tako zamišlja nogomet...
Realov šef samo je na papir stavio ono što mnogi misle pa se i Dirku Kuijtu otelo da “klubovi poput Sheriffa nemaju što tražiti u Ligi prvaka”.
– Drago mi je da smo srušili sliku savršenog svijeta kakav si je posložio u glavi – bio je komentar Jurija Verniduba, drugog ukrajinskog trenera koji je uveo klub iz druge države u skupinu LP-a. Prvi je bio Rebrov s Ferencvárosom. Zajednički im je, pogađate, Dinamo.
I još jednom: otkud pravo bilo kome otpisivati pola kontinenta s najveće nogometne scene? Pa ne svodi se valjda cijela Liga prvaka na spektakl finala? U 30 godina bilo je još nešto blistavih trenutaka poput ovog Sheriffova. Recimo, 1997. Barça je stigla u Kijev s Figom, Luisom Enriqueom, Rivaldom, Reizigerom i Van Gaalom na klupi kao veliki favorit. Onda je svijet upoznao dvojac Ševčenko – Rebrov. U dvije utakmice 7:0 za momčad velikog Valerija Lobanovskog. Ciparski APOEL se 2012. s anonimnim srpskim trenerom na klupi praktički prošetao do četvrtfinala gdje ga je zaustavio upravo Real, a prethodno su padali Zenit, Porto, Lyon... I zato je dobro da je sad stigao Sheriff. I nakon Balkana, napravio reda i po Europi. A Vernidub dokazao da španjolski treneri nisu popili baš svu pamet svijeta.
Te večeri kad je pao Real ili, kako je to netko lucidno sročio, kad je “Šerif strpao kralja u tamnicu”, Vernidubu je možda prošlo kroz glavu i da je samo dvije godine prije, kao trener bjeloruskog Šahthjora iz Soligorska, bio na istom stadionu. Naravno, kao običan gledatelj s plaćenom ulaznicom. Onda je stigao poziv iz Tiraspola, grada u Pridnjestrovlju, proruski orijentiranoj pokrajini koja se pokušava izdvojiti iz Moldavije. Naizgled, put u nigdje.
Dok ne dođeš onamo i vidiš da imaju tri stadiona, dva glavna i treći mali, natkriveni, s kapacitetom 4000 mjesta. I još trinaest pomoćnih terena.
To čudo od kluba podigao je “stanoviti” milijarder Viktor Guşan za kojeg se sumnja da je nekad radio u KGB-u. Onda je došla tranzicija. Pouzdano se zna samo da je pokrenuo zaštitarsku tvrtku. I da joj je tako dobro išlo da je pod istim imenom posao s godinama proširio na trgovačke centre, benzinske postaje, telekomunikacije, medije, bankarstvo i kockarnice. Cijelo Pridnjestrovlje zapravo je njegovo, tvrtke u vlasništvu gazde s licem iz kultne serije “Banditski Peterburg”, produciraju 60% BDP-a te poluodmetnute regije koju većina Europljana vjerojatno ne bi znala ni naći na karti.
Bivši igrač Sheriffa opisao je jednom prilikom Guşanovu pojavu.
– On je prebogat. Kao momčad imali smo samo jedan susret, prilično neugodan. Razgovarali smo o premijama nakon pobjede nad kijevskim Dinamom. Na stadion dolazi s pet automobila u pratnji. I nikad ne znaš u kojem je on.
Drugi će reći da je tajna uspjeha kluba sportski direktor, Gruzijac Tarhinašvili koji je odigrao 360 utakmica za klub prije nego što je preselio u ured. Jednom ga je igrač došao tražiti omiljeni broj na dresu. Onda je vidio “peticu” uokvirenu na njegovu zidu. I odustao. Kažu da sva pojačanja dolaze preko njega, i na njegov nagovor. Zapravo je formula jednostavna: predsjednik s lovom – spretni sportski direktor – iskusni trener. Kome još trebaju dodatna pojašnjenja? Ma što mislili o pozadini priče...
A ni to ne bi bilo dovoljno da negdje paralelno s dolaskom Verniduba nije ukinuto ograničenje na broj stranaca u moldavskom prvenstvu. Ukrajinski stručnjak objasnio je logiku na najlakši mogući način:
– Želiš li uspjeh u Europi, onda igraju najbolji, a ne oni kojima je tako zacrtano po mjestu rođenja, da bi se zadovoljilo ovo ili ono pravilo.
Sve jasno. S “našom dicom” Moldavije, teško bi i do Beograda stigli. Nego, koliko sad košta Kolovos?
Gdje smo u svemu tome mi s ovim našim “ubij, ubij” pa “malo snimaj”? Još negdje kod KGB-a, čini se. S “putuj, Europo” prešli smo na “ostajte zbogom, zeleni Karpati”. Ali dobro je, jer u biti smo ostali na Balaševiću.
Vidimo se u Tiraspolu.
