Za one koji površno prate zbivanja u Bosni i Hercegovini, kriza oko Ustavnog suda novi je problem u prekompliciranoj i nefunkcionalnoj državi ustrojenoj u Daytonu. No, riječ je o nečemu što se, zapravo, provlači, manje-više, kroz sve krizne situacije u BiH.
Uz međunarodnog visokog predstavnika, Ustavni sud BiH institucija je koja je najviše utjecala na strukturne promjene u zemlji. Ono što je u normalnim demokratskim državama zadaća Parlamenta, u BiH, u pravilu, rade Ured visokog predstavnika (OHR) i Ustavni sud. Državni Parlament potpuno je neučinkovit pa je sve ključne zakone na državnoj razini nametnuo visoki predstavnik, dok je Ustavni sud BiH jedina djelomice domaća institucija koja je svojim odlukama ozbiljno zadirala i mijenjala daytonsku strukturu. U Ustavnom sudu BiH od devet sudaca troje je stranaca koje bira predsjednik Europskog suda za ljudska prava. Preostalih šest mjesta popunjavaju po dva hrvatska, bošnjačka i srpska suca koje imenuju entitetski parlamenti. Trojica stranaca i dva Bošnjaka uvijek su većina koja uglavnom donosi odluke protiv kojih su Hrvati i Srbi.
Takav Ustavni sud BiH ukinuo je entitetske simbole, presudio da su sva tri naroda konstitutivna na cijelom prostoru BiH, osporio nacionalne pridjeve u nazivima gradova, osporio 9. siječnja kao Dan RS-a, potvrdio obvezu legitimnog nacionalnog predstavljanja te odlučio da je BiH, a ne entiteti, titular državne imovine.
I Ustavni sud i visokog predstavnika Christiana Schmidta srpski politički predstavnici optužuju za razvlašćivanje RS-a. Zato su uporni u zahtjevu da OHR napusti BiH, a da se iz Ustavnog suda izbace strani suci za koje tvrde kako pomažu Bošnjacima u slabljenju RS-a. Milorad Dodik prošloga je tjedna proglasio službenim odluke prema kojima presude Ustavnog suda više neće važiti na prostoru RS-a, na što mu je Schmidt uzvratio poništavanjem tih odluka i zaprijetio zatvorskim kaznama ako dužnosnici RS-a pokušaju ignorirati ono što je on nametnuo.
U odgovoru na to Dodik je zaprijetio referendumom o samostalnosti RS-a, "ojačavanjem" entitetske crte, progonom državnog pravosuđa i policije (SIPA), odnosno, zaoštravanjem krize. Veliki je to test i za vladajuću koaliciju na državnoj razini u koju su se polagale velike nade. No, sastanak u Konjicu, na kojemu su se trebale smiriti strasti, pretvorio se u svađu pa je danas potpuno neizvjesno kako će tronacionalni politički savez funkcionirati ako Dodik ostvari nešto od onoga što je najavio. Od njegovih destruktivnih poruka ogradio se i Dragan Čović pozivajući sve na konstruktivniji pristup.
Jasno je da BiH s OHR-om i strancima u Ustavnom sudu ne može postati članica EU-a i da se na europskom putu mora "osloboditi" i jednih i drugih. Isto tako, teško je osporiti Dodikove tvrdnje da su neke odluke Ustavnog suda išle na štetu RS-a. Međutim, način na koji se Dodik "bori" protiv međunarodnog upravljanja u BiH u najmanju je ruku kontroverzan. Nepriznavanje visokog predstavnika, kao i pokušaji da se jednostranim odlukama anulira djelovanje Ustavnog suda, teško da mogu rezultirati stabilizacijom odnosa u BiH.
Još kad se tomu dodaju stalne prijetnje secesijom, uporno nazivanje Bošnjaka muslimanima, odnosno njihovo uvredljivo svođenje na vjersku kategoriju, teško da to može biti doprinos bilo kakvu "unutarnjem dogovoru" na koji Dodik deklarativno poziva druga dva naroda u BiH. Toj je zemlji doista potreban unutarnji konsenzus o budućnosti kojom neće upravljati stranci. Ali isključivost, prijetnje i uvrede do takva rezultata ne mogu dovesti. Samo mogu strancima osigurati "stalni boravak" u BiH. •
