Prošlog sam četvrtka zborio o operetnom državnom udaru s Pantovčaka, najavljujući raspjevani drugi čin. I evo ga, tražili ste – gledajte! Iznad svih očekivanja, samo dan nakon toga sapunica na vrhuncu, kao u nekoj latinoameričkoj produkciji! Večeras vas zabavljaju – političari koji briju! Može li bizarnije? Vrhovni zapovjednik kao neki el Comandante usmeno zapovjeđuje načelniku GS-a da zabrani ministru obrane govor na svečanosti u vojarni u Požegi, što taj admiral bez suvišnih pitanja – spremno izvršava. Ministar obrane na to javno od admirala traži ostavku, slijedi novi protuudar bojnim otrovima s Pantovčaka te blijedi pokušaj s Griča da uzvrati novim puštanjem vjetrova. Premijer se malo suzdržava, no odmah zatim sve to naziva “puzajućim državnim udarom”, a ministar obrane odlazi još jednom korak predaleko, izjavivši da treba opozvati i Predsjednika RH, jer ne samo da uzurpira ovlasti, nego je i psihijatrijski slučaj! Kao u nekom komičnom scenariju u nekoj brdovitoj srednjoeuropskoj državici sa zabavnim fiktivnim imenom. Nažalost, nije Blitva, Krakhozia ni Sokovia, slučajno se ta slučajna državica sa slučajnim predsjednikom ovaj put zove – Croatia. Titula našeg el Comandantea po naški je Vrhovni zapovjednik. I nema dvojbe da je on svjesno zakoračio izvan ustavnopravnog okvira, uzima ovlasti koje mu po Zakonu o obrani ne pripadaju i ne izvršava svoju zadaću definiranu Ustavom. No, je li to dovoljno da bi netko zatražio njegov opoziv? Ministar obrane očito se malkice zaletio. Vojnik ne bi smio potezati oružje, ako ga nije u stanju upotrijebiti, a to u ovom slučaju vrijedi i za civila u čizmama ministra obrane. Jer, tko uopće može opozvati Predsjednika Republike? Bez troznamenkastog broja ruku u Saboru, o tome ne treba niti sanjati. Nema šanse. Dakle, možda je bolje šutjeti nego ispasti smiješan. Znači li to i da su sve optužbe protiv Milanovića smiješne? Nipošto. Ovo je državni udar u čaši vode, ali u pozadini su vrlo ozbiljne stvari, samo je problemčić što malo tko u publici razumije što je tu meritum, još manje ih je koje je za to briga. Sumnja je ipak opipljiva: Predsjednik suprotno slovu Ustava i Zakona interese obrane podvrgava osobnim hirovima, a načelnika GS-a pretvara u svoju lutku na koncu. Pisanim odlukama i izravnim usmenim zapovijedima preskače zakonsku obvezu traženja suglasnosti od ministra obrane te cijelu vojsku pretvara u vlastitu igračku. Ministar je u za broj većim čizmama, jednako kao što je admiral u sve tješnjim bijelim cipelama. Što god napravili, pogriješit će. I kad šute i kad progovore. Jedino Vrhovni zapovjednik ostaje nedodirljiv. On jedini može lupati što god hoće, a da mu to samo poveća popularnost.
J asno je da su ministar i predsjednik prešli granicu te stavili načelnika GS-a između dvije vatre, natjeravši ga birati kome će biti poslušan. Ministar je dugo šutke trpio, no očito je prenapuhao slučaj sa slanjem vojnika u Bugojno. Jer, ostavio je dojam kao da je u najmanju ruku spriječio invaziju na BiH, što očito nema veze sa stvarnošću. No, dobro pamtimo kako je u vrijeme Milanovićevog premijerovanja bez ikakve najave u Mađarsku poslan vlak s naoružanim hrvatskim policajcima, što doista jest ispao popriličan međunarodni skandal. Tako da u ovoj opereti ništa nije nemoguće. I sam admiral već je definitivno pao na ispitu, pretvorivši se u Milanovićevu pudlicu u bijelom. Pogrešno je bilo tjerati ga da bira. No on sam – i nitko drugi – kriv je što je tako lako izabrao. Ministar je barem u jednom 100 posto u pravu. Ozbiljan časnik održao bi distancu te bi u najmanju ruku od predsjednika tražio pisanu zapovijed. Ne bi dozvolio da ga papirnati Vrhovnik tapše po epoletama i vuče za jezik i za admiralski rukav. Kao što ga je bio natentao da te rukave zasuče pred pladnjem s oboritom ribom u Slovenskoj. U kojoj je to državi NATO-a moguće da predsjednik države, bez obzira na predsjednički ili parlamentarni sustav, usmeno vojnom zapovjedniku zapovijedi da zabrani ministru obrane govoriti? Samo u nekoj latinoameričkoj diktaturi ili nekoj od spomenutih operetnih fikcija! Sva trojica zajedno derogirali su ključne funkcije na vrhu hrvatskog sustava obrane. Da, Hranj se nepovratno kompromitirao i morao bi otići, a lako je moguće da će u trgovini cijena toga biti i Banožićev odlazak. Izbor mladog čovjeka koji nije ni mogao imati iskustvo iz Domovinskog rata za Plenkovića sasvim sigurno ima mnoge prednosti, no, u ovom trenutku vide se i sve mane. Banožić za to nije kriv. Milanović ni Hranj ne bi se ovo usudili napraviti Krstičeviću, ali ni Krstičević vjerojatno ne bi inzistirao na odluci koja bi načelnika GS-a javno dovela u nemoguću i neodrživu poziciju. Na kojoj će se Hranj ipak održati kao zombi, zahvaljujući Milanovićevoj u narodu već izguslanoj drskosti i tvrdoglavosti – dokle god mu to bude trebalo.
