Već prvi krug izbora u Zagrebu pokazao je da 130.000 glasova za Možemo!, a 147.000 za gradonačelnika Tomislava Tomaševića i zamjenike mu Danijelu Dolenec i Luku Korlaeta, nije samo svjetonazorski izbor već prije svega izbor drugačijeg načina upravljanja javnim resursima i odnosa prema građanima. Jer, ta pobjeda, a katastrofa SDP-a, inače ne bi bila tako impresivna.
Uspjeh Možemo! najveća je politička promjena još od Vlade Ivice Račana. Jer, Milan Bandić je došao na vlast kao sistemski igrač pa se “odmetnuo”, kao i niz drugih. I uspjesi Laburista, ORaH-a, Živog zida ili MOST-a svodili su se na participaciju u vlasti. Ali sve to neusporedivo je s gotovo pa samostalnim preuzimanjem vlasti u Zagrebu. Imajući u vidu značaj koji metropola ima u hrvatskom gospodarstvu, politici i društvenom životu, specifična težina tog političkog pothvata u okolnostima velikih očekivanja od promjena, obnove nakon potresa, daljnje neizvjesnosti oko posljedica pandemije, uz ionako tko zna kako velik minus u gradskim blagajnama, bio bi ogroman izazov i za puno organiziranije, iskusnije i kadrovski bogatije timove od Možemo!.
I to su ona ozarena lica Tomaševića i Dolenec iz noći izborne pobjede pokazala već prvog radnog dana kad pod teretom neizvjesnosti što ih sve očekuje, iako i dalje odlučni, nisu mogla sakriti osjećaj velike odgovornosti prema 200.000 Zagrepčana koji su im dali povjerenje, kao i zaposlenicima grada, ali i prema politici općenito.
Koliko god se na prvu činilo apsurdno pa i nebulozno, za njihov bi uspjeh trebale navijati sve opcije, pa i desne, koje se zalažu za promjenu paradigme vladanja, od vlasti u kojoj građani služe i od koje ovise, u vlast, bila ona lijeva ili desna, koja služi i ovisi o građanima.
Uspjeh Možemo! dao bi novi impuls širenju alternativa. Neuspjeh bi se neminovno odrazio na psihologiju birača. Bio bi to novi bolni udarac izlaznosti birača, te novi korak prednosti za ionako favorizirane velike stranačke organizacije i njima prilagođen učmali sustav vladanja i podjela javnih pozicija i poslova. Neuspjeh bi samo potvrdio da su lijepe želje i moć uvjeravanja jedno, a sposobnost realizacije nešto posve drugo.
Uz reorganizaciju i promjenu načina rada gradske uprave i tvrtki, Možemo! će istodobno morati graditi vrlo složene političke odnose s Vladom Andreja Plenkovića, koji nisu opterećeni političkom konkurencijom, ali jesu uzajamnom kritičnošću prema formi i sadržaju njihovih politika pa će nužno radeći na zajedničkim projektima – Zagreb ne može bez države, ali ni obrnuto - morati voditi računa i o dojmovima. S tim da bi HDZ kao najjača stranka uz pomoć D’Hondta na parlamentarnim izborima čak mogao i profitirati od efekta jakog Možemo! na sredine izvan Zagreba. Što se tiče SDP-a, zasad je u obostranom interesu partnerski odnos to više jer im se politike dosta preklapaju, ali s oprezom u pogledu intenziteta, jer će njihov odnos biti pod velikom lupom medija i javnosti, kako u kontekstu ranijih propasti lijevih uspješnica, tako i u kontekstu potopa SDP-a u Zagrebu.
Kad Tomašević i Dolenec govore o politikama koje žele provoditi vidi se da je riječ o sustavnom pristupu, ali za realizaciju i najljepših priča potrebni su predani, pristojni, ponizni i pametni ljudi. Stoga to tako učestalo komuniciraju, pa i Tomaševićeva kravata kao potvrda njegove, kako to vidi Zlatko Hasanbegović, “nedosljednosti” zapravo je očito izniman iskaz poštovanja i prema ljudima od kojih očekuje suradnju na realizaciji programa za koji su dobili tako uvjerljivo povjerenje Zagrepčana.
Da, tek smo nakon izbora kroz biografije osvajača vlasti doznali da kadrovi s kojima Možemo! raspolaže baš se ne čine odveć iskoristivima u procesima realizacije politika. Uočljiv je deficit strateški važnih stručnjaka, naročito za financije i gospodarstvo. To mogu nadomjestiti kroz pravedan i svrhovit, meritokratski sustav natječaja ali i za njihovu provedbu opet su im potrebni iskusni stručnjaci kojima je mrzak svaki oblik nepotizma, klijentelizma i “crony” promišljanja, te ga znaju i prepoznati.
U postizbornom otkriću tih kadrovskih deficita može se iščitati nekritičnost medija prema Možemo! u kampanji, ali još više nesposobnost njihovih konkurenata da to nametnu kao važnu temu. Iako, izbor birača bio je tako uvjerljiv da ni to očito ne bi značajnije promijenilo njihove preferencije pa su se i pokušaji svjetonazorske difamacije pokazali samo kao autogol. Postizborni nastavci tih priča govore kako neki očito nisu shvatili više nego jasnu poruku birača da im je promjena načina upravljanja javnim resursima prva na listi prioriteta. Uvjerljivost izbora birača govori da su svjesno izabrali rizik s izvansistemskom opcijom čijim front(wo)menima vjeruju, i pod cijenu grešaka koje može donijeti neiskustvo i/ili stručni deficiti. I to je najveći mogući, iznimno povoljan kredit koji je platforma Možemo! dobila, ali će i oni i te kako morati voditi računa kako ga koriste.

Kod ‘susjeda’ po gorivo: Litru benzina preko granice plaćaju tek 1,19 eura