Kako bolje objasniti dugovječnost i fascinaciju Rolling Stonesima nego podatkom da sam ih, kao ipak nešto mlađi glazbeni kritičar, na koncertima gledao 23 puta od 1982. na Prateru u Beču? Pa i na otvorenju i završetku američke Bridges To Babylon turneje u Chicagu i Houstonu 1997. i 1998., prije drugog dolaska u Zagreb, kamo sam putovao skupa sa Draženom Vrdoljakom i Sinišom Bizovićem iz Dallas Recordsa.
Tada je to bio pothvat u organizaciji Marijana Crnarića koji je Stonese 1998. doveo u Zagreb, pa sam sa Darkom Glavanom objavio i knjigu o njima neposredno prije zagrebačkog koncerta na hipodromu. Rolling Stonesi su organizacijski ogroman stroj, ali ako imate pravi pristup moguće im se bilo približiti na pristojnu udaljenost, tj. blizinu, poštujući njihovu privatnost iza pozornice i ne gnjaveći ih pretjerano. Tek kasnije došlo je do još bližih kontakata. Lako za stadione, ali gledali smo ih 2003. u klubovima u Münchenu, pariškoj Olympiji i londonskoj Astoriji kad su svirali po tri koncerta u istom gradu (dvoranu, klub i stadion), te sa mojim prijateljem Sinišom Bizovićem, tadašnjim direktorom Dallas Recordsa, koji je imao "ulaz" do najboljih ulaznica, sjedio iza pozornice za stolom s članovima grupe u Beču, Pragu i još nekim gradovima, a zamalo smo odigrali i partiju biljara iza pozornice s Keithom Richardsom i Ronniejem Woodom.
Taj isti Siniša Bizović na zagrebačkom koncertu 1998. učio je u garderobi Micka Jaggera nekolicini riječi na hrvatskom koje je rekao na pozornici, da bi se iduće jutro neispavani sreli na letu za Prag s produkcijskom ekipom Stonesa koja je tamo održala najmanji i jedini dvoranski koncert goleme turneje "Bridges To Babylon", pred samo šest tisuća posjetilaca. Za stolom do nas sa nedavno preminulim bubnjarem i jednim od osnivača grupe Charliejem Wattsom sjedio je dramatičar i scenarist Tom Stoppard sa sinom, koji je s Jaggerovom filmskom kompanijom Jagged Films dogovarao film "Enigma", snimljen iduće godine. Pripremali su projekt o kojem tada nismo imali pojma, ali vikend u Pragu očito je bio plodonosan.
Nikada neću zaboraviti mršavog Micka Jaggera (zbog toga vjerojatno i jest mršav i danas), već odjevenog za izlazak na pozornicu, koji oko 17 sati popodne u Babylon Baru - prostoru iza pozornice u koji je pristup imalo samo desetak povlaštenih s backstage akreditacijama - s asistenticom pažljivo bira nešto malo kuhane hrane među petnaestak vrućih ponuđenih namirnica i sramežljivo je "trpa" na tanjur, dok mi ugodno zavaljeni za stolovima ručamo u većim količinama i pijemo poprilično skupa vina na koja Jagger ne smije niti pomisliti. Bila je to renesansa grupe koja je izmijenila načine poslovanja na velikim turnejama, a skoro ista situacija vlada i danas, 25 godina kasnije. Ako ste vidjeli prošlogodišnji popis američkog magazina Forbes o najuspješnijim američkim koncertnim turnejama 2021. godine, vjerojatno ste primijetili da su Rolling Stonesi bili na vrhu sa zaradom od 115.5 milijuna dolara. Spram njih se i drugoplasirani Harry Styles sa 86.7 milijuna dolara činio siromahom, ali budući je trostruko mlađi od Stonesa (rođen 1994., a ne 1943.), pitanje je gdje će on biti za 50 godina i da li će skakutati po pozornici kao "Jumpin' Jack Flash" Mick Jagger, koji se u 79. godini života upravo sprema za još jednu slavljeničku europsku turneju?
Dapače, već idući podatak da je Harry Styles 2021. u Americi prodao 699.051 ulaznica, a Stonesi 516,624 komada, govori vam koliko su skuplje njihove ulaznice. Konkretno, Stonesi su za samo 12 stadionskih koncerta postigli prosječnu cijenu ulaznice od 223 dolara, dok je Harry Styles sa "Love On Tour" morao održati 39 dvoranska koncerta, tri puta više, s prosječnom cijenom ulaznica od "samo" 129 dolara. Zasigurno ste se u takvu igru brojki i gladi masovne publike uvjerili i ako ste kupovali ulaznice za predstojeću ljetnu europsku turneju Stonesa kojom slave 60 godina postojanja, za čije su ljetne koncerte cijene od 400 eura za pozicije ispred pozornice sasvim uobičajene. No, čak ako pomislite da je američki show-business usmjeren prema starijim provjerenim imenima, opet se ne može poreći stalan i kontinuirani uspjeh Rolling Stonesa, jer su Eaglesi bili na četvrtom mjestu sa "sitnišom" od zarade (59,2 milijuna dolara), a Guns N' Roses (47,3 milijuna dolara) tek na sedmom.
Ako se sjećate, to je onaj bend koji je krajem osamdesetih bio vruća nova stvar na rock nebu Los Angelesa koji je, uz U2, trebao smijeniti Rolling Stonese s mjesta "najveće rock grupe na svijetu". No, 33 godine kasnije, Stonesi su još uvijek na vrhu, kršeći prirodne zakone mirovinskog sustava i očekivane penzije. A niti konkurencija im, čini se, ne smeta, nego ih potiče na dodatne poslovne napore. Već su tada, 1989. godine, Mick Jagger i društvo zvali članove Guns N' Roses da im budu gosti na zadnjem, televizijski prenošenom koncertu turneje Steel Wheels Stonesa u Atlantic Cityju. Pred par godina taj je koncert objavljen na DVD/Blu-ray izdanju, kao dokument turneje kojom su Stonesi prije svih uveli nova pravila koncertnog biznisa, pravila po kojima su, kako vidimo iz prošlogodišnjeg primjera, još uvijek među najuspješnijima na svijetu. Upravo tada, nakon stanke u nastupima od 1982. godine izazvane početkom solo karijere Micka Jaggera i svađom s Keithom Richardsom, s povratničkom turnejom Steel Wheels u Americi i Urban Jungle u Europi 1990. Rolling Stonesi su izmijenili način koncertnog poslovanja najjače kategorije i udarili temelje novim pravilima, beskurpulozno skupim cijenama ulaznica za publiku, izdašnim sponzorskim ugovorima, industriji skupih koncertnih suvenira i svime što je moglo donijeti golemu zaradu. Od te 1989., preko turneja "Voodoo Lounge" 1995. i "Bridges To Babylon" 1997./1998., kad su svirali i na zagrebačkom hipodromu, grupa je na račun spontanosti priređivala sigurne multimedijske spektakle i kod najšire publike podebljavala status uvjerljive koncertne atrakcije.
Od sredine devedesetih, pogotovo na klupskim koncertima u Parizu, Amsterdamu i Londonu 1995., snimanima za album i film "Stripped", u repertoar nastupa vraćani su rijetko svirani stari klasici, što je i za kasniju slavljeničku turneju "40 Licks" 2002. i 2003. povodom 40 godina osnutka grupe postao osnovni repertoarni modus operandi. Dapače, održavajući po tri koncerta u istom gradu, u sportskoj dvorani, klubu i na stadionu, Stonesi su tada održali jednu od najjambicioznijih turneja u svojoj povijesti sa različitim programom za tri različite pozornice u istom gradu. Nakon tog slavlja 40-godišnjice osnivanja, njihov posljednji studijski album "A Bigger Bang" iz 2005. doveo je do trogodišnje turneje s inovativnim dizajnom pozornice na kojoj je publika sjedila čak i oko pozornice na skupim ložama.
No, tada smo 2007. na stadionu u Frankfurtu sjedili u devetom redu pred pozornicom za sto eura, dok danas iste takve ulaznice za minhenski koncert koštaju 400, što dovoljno govori o tome zašto Stonesi na turnejama zarađuju najviše. Autobiografija "Life" Keitha Richardsa i svađa s Mickom Jaggerom dovela je do stanke prekinute tek 2012. godine, proslavom 50. godine postojanja grupe sa dva povratnička londonska koncerta u O2 Areni i američkom dvoranskom turnejom, s koje je gala koncert u sportskoj dvorani u New Jerseyu bio emitiran na američkoj televiziji, s gostima Bruceom Springsteenom, Lady Gaga, The Black Keys i drugima. Gledao sam ih tada na prvom koncertu nakon petogodišnje stanke u londonskoj O2 Areni, pa 2014. u Beču i na zadnjoj europskoj turneji u Minhenu 2017.
Od tada su, s obzirom na pozamašnu životu dob, uveli pravilo da sviraju po jednu manju turneju godišnje, ali su radili stalno, obilazeći u dva mjeseca periodično Europu, Sjevernu i Južnu Ameriku, Australiju i Japan, pa čak i Kubu na kojoj su svirali 2016. godine. Ovogodišnju priliku neću propustiti, a skorašnja knjiga "60 godina Rolling Stonesa" u izdanju Večernjeg lista vjerojatno će biti najaktualnija retrospektiva najdugovječnije rock grupe na svijetu.
