Prije dva tjedna na groblju sv. Nikole u Kaštel Starom pokopani su zemni ostaci Filipa Lukasa, hrvatskog geografa i povjesničara te dugogodišnjeg predsjednika Matice hrvatske. Posmrtni ostaci preseljeni su u Dalmaciju iz Rima, gdje je Filip Lukas umro u izgnanstvu 1958. godine. Iz Zagreba je Lukas u svibnju 1945. godine pobjegao prvo u Celovec, a onda u Rim i nikada se nije vratio u domovinu. Bježao je od partizanskih pobjednika koji su ga već u studenome te 1945. godine osudili na smrt zbog podrške okupatoru i njegovim pomagačima. Otada pa do danas Lukasovo ime jedno je u nizu kontroverznih hrvatskih povijesnih osobnosti o kojima se u široj hrvatskoj javnosti gromoglasno šuti. A u predratnoj je Hrvatskoj Lukas bio ugledni profesor na nekoliko viših škola i fakulteta. Napisao je dvadesetak knjiga i brojne znanstvene članke, a bio je i istaknuti javni djelatnik koji se u političkom smislu borio za, pojednostavljeno rečeno, ideje i vizije Ante Starčevića. Na čelu Matice hrvatske bio je od 1928. pa sve do 1945. godine, dakle šesnaest godina, kao nijedan predsjednik ni prije ni poslije njega. Dio povjesničarske struke Lukasa je optuživao za suradnju s Pavelićevom Nezavisnom Državom Hrvatskom u kojoj je djelovao i u kojoj je, uostalom, vodio Maticu hrvatsku, te, između ostaloga, bio i član uredništva Ujevićeve Hrvatske enciklopedije. Neki su išli tako daleko da su Maticu pod Lukasovim vodstvom smatrali (su)krivcem za dolazak ustaša na vlast. A onda su mu zamjerali i što se od te potpuno kvislinške vlasti nije i snažnije odmaknuo, i to kada je već bilo jasno kakvu pogromašku politiku vodi, ne samo prema drugim narodima koji su živjeli na teritoriju NDH, nego i prema Hrvatima koji su bili protivnici domaće inačice nacizma i fašizma. Optuživan je i da je priželjkivao da se Matici dodijeli imovina otuđena od židovskih vlasnika. S druge pak strane, bilo je i svjedočanstava da se Lukas vrlo brzo okrenuo protiv Pavelićeva režima, i to ne samo zbog sluganske politike prema fašističkoj Italiji i njezinim teritorijalnim i geopolitičkim apetitima, nego i zbog opće i nekršćanske represije koja je zavladala u NDH. Bilo kako bilo, Okružni narodni sud grada Zagreba Lukasa osuđuje na smrt (u to vrijeme je on već na sigurnome u Austriji, a poslije bježi u Rim, gdje je utočište našao u Zavodu sv. Jeronima). Iako je ta smrtna presuda ukinuta odlukom zagrebačkog Županijskog suda 2017. godine (obnovu sudskog procesa je, između ostalih, zatražila i udruga U ime obitelji), tamni oblak nad Lukasovim kontroverznim likom nadživio je i pravnu, službenu rehabilitaciju. Dok mu se knjige i dalje nalaze u hrvatskim knjižnicama i dok je Lukas i dalje citirani hrvatski znanstvenik, u javnom prostoru njegovo se ime izbjegava, prešućuje ili promrmlja što tiše i što brže, u nekoj krajnjoj nuždi, uz nemalu količinu nelagode. Kao da nitko ne želi remetiti mir spominjanjem Filipa Lukasa, najdugovječnijeg predsjednika Matice hrvatske, koji je Maticu vodio u vrijeme kada je na vlasti u Hrvatskoj bilo nekoliko diktatora. Tako onda i ne čudi da je i vijest o njegovu skromnom ukopu na groblju u rodnom Kaštel Starom ostala nekako po strani, u zapećku, te da je tek ponegdje zabilježena, iako je na tom pokopu bio i splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić. Očito, Filip Lukas jedan je od onih o kojima hrvatska povijest, ali i hrvatska politika nisu rekle zadnju riječ. Ostao je, kao i mnogi drugi, na povijesnoj vjetrometini, pa se prema njemu svatko može ponašati kako želi. Jedni će ga tako nekritički kovati u zvijezde, a drugi isticati samo njegove stvarne ili pak preuveličane i prema ideološkim mjerilima isklesane mane, zaboravljajući pri tome kontekst u kojem je djelovao i okolnosti u kojima je morao živjeti, boreći se za hrvatske ideje. A činjenica jest da je na čelo Matice hrvatske došao netom prije ubojstva Stjepana Radića, događaja koji je itekako utjecao na hrvatske političke prilike nakon 1928. godine, a posredno i na uspostavu Nezavisne države Hrvatske, i to u krajnje represivnom obliku, što je i dandanas veliki uteg proeuropskoj Hrvatskoj. Ipak, stotinu i pedeset godina od Lukasova rođenja nije zaboravljeno, pa se ove godine u organizaciji nekoliko institucija i udruga, što vjerskih, što svjetovnih, održava nekoliko manifestacija u čast tog znanstvenika čija su djela u Hrvatskoj, a i izvan nje još uvijek uglavnom nepročitana i premalo poznata. A još su uvijek aktualna i mogu biti od koristi svima onima koji se bave javnim poslom. Lukas ipak nije zaboravljen i još čeka na objektivnu procjenu u kojoj se neće prešutjeti njegove greške, baš kao ni njegove kvalitete. A nakon Lukasova pokopa u domovini, izgleda da je došlo vrijeme da se iz Rima u Zagreb prenesu i zemni ostaci pjesnika Ljube Wiesnera.

Europski gigant na koljenima. Direktor dao ostavku dan nakon zahtjeva za stečaj, a evo kako je sve krenulo po zlu