Prije dvadeset i pet godina Mostar se probudio iz tragične zbilje i izišao na nimalo bolju i jasniju stvarnost. Država škripi i puca na sve strane, a hercegovačka metropola živi u strahu i iščekivanju što će joj donijeti okončani lokalni izbori. Ljudi su umorni jer vide da se sve odvija u nuždi i po tuđoj volji.
Staro i mlado uvuklo dušu u se; pognute glave i oborena pogleda po ulicama na prstima hoda. Ni u jednom dijelu grada ne čuje se pjesma, harmonika, gitara i veseli mostarski kikot. Nekada je Titov most, u središtu grada, sa samo stotinjak metara razdvajao terase prestižnih hotela Bristol i Neretva odakle se, do dugo u noć, čula glazba i pjesma. Tako je bilo u svakome kutku grada. Zamro je nadaleko poznati mostarski liskaluk. Kao da su se svi planovi, svaki red i svaka nada zagubili u debelim naslagama daytonske magle i političke obmane. Ne kažu stari ljudi uzalud: “Bog te sačuvao tuđeg reda i tuđe uprave.”
Tako je, inače, kada u jednom gradu sve krene naopako. Po gradu, na jednoj i na drugoj strani, hodaju ljudi koji, kao psi kada se s lanca otrgnu, ujutro, uz prvu kavu, ruše državu, u podne – neku ustanovu, a navečer, kada noć zagrli dan, po zamračenim kafićima i budžacima, ogovaraju svaku osobu koja je i za jedan centimetar provirila iznad limita koji su oni u svojim glavama zacrtali.
E, tu se profesionalni ocrnjivači i pljuvači pozivaju na domoljublje, gradoljublje i svoje viteštvo – jer nitko ne vidi ono što njihova duša osjeća i razrok pogled obuhvaća. Kako su mudri, vrijedni i oprezni ljudi zašutjeli, oni na razvalinama svega i svačega ugrađuju svoju nadmenu osobnost, nekada socijalni prestiž, nekada obrazovanje, nekada Bogom dani talent. Naravno, sve u natprirodnim veličinama, često bez osnove i pravoga pokrića.
Iza takvih ljudi, iz dana u dan, iz godine u godinu, po gradskim ulicama i trgovima, zgradama i mostovima ostaju nove duhovne pukotine. Razaranja među prvim susjedima ne vode dobru. To je najgori put za – ne daj Bože – nove sukobe. Bilo bi teže i pogubnije nego što je bilo ikada. Jer ovdje se svatko svakom za nešto ozbiljno, možda i neoprostivo, zamjerio. Ljudska narav ozbiljno je zlopamtilo.
Prije dvadesetak godina svjetlost dana ugledala je knjiga “Urbicid”. Njezin autor je dr. Borislav Puljić, glasoviti mostarski arhitekt i sveučilišni profesor. Ovih dana izišla je nova knjiga istoga naslova čiji je kreator bivši gradonačelnik Mostara Safet Oručević.
Ove dvije knjige ni po čemu se ne razlikuju. One svojim sablasnim fotografijama svjedoče o godinama razaranja i bezumlja. Hercegovina je mala i uboga, ali opet – sunčana i draga zemlja u kojoj kamena i patnje ima za svakog. Nije tu lako živjeti ni imućnu čovjeku, tajkunu, a kamoli umirovljeniku s primanjima rimskog roba ili radniku bez doma i zaposlenja. Pogotovo nije lako bolesniku koji svaki dan mora poviriti na vrata ljekarne ili kliničkog bolničkog centra. Za njih je sve skupo i preskupo, a naš zdravstveni sustav ozbiljno se udaljio od Hipokratove prisege. Nagrizao ga je jedan drugi mentalitet. Vrijeme je teško i složeno. Malo je ljudi koji mogu sagledati posljedice puta na koji smo duboko zagazili.
Tako je fra Ljudevit, omiljeni svećenik iz mostarskog franjevačkog samostana, inače okretan, druželjubiv i mudar Hercegovac, iz neposredne nebeske blizine sve to dugo, zabrinuto promatrao. Vidio fra Ljudevit da nema lijeka za nakaradnu daytonsku tvorevinu pa odlučio otići do Svevišnjeg da vidi što o svemu misli njegov visoki predstavnik i vrhovni sudac – sveti Petar.
“Dragi, mnogopoštovani i mili sveti Petre”, oprezno i uljudno počinje priču fra Ljudevit. “Muka me natjerala… Došao sam Vam ispovjediti jade moje zemlje što se zove Bosna, a i onog dijela što se zove Hercegovina. Ne znam koji mi je dio draži. Nakon teških zavrtanja ruku i kompromisa, nacrtaše nam nekakvu državu, kako u nas u Hercegovini svijet zna reći, “niđe veze”! Stvoriše nam državu u kojoj se, iz dana u dan, sudaraju zakoni i bezakonje, pravosuđe i korupcija, policija i mafija. Stvoriše nam državu u kojoj puše s istoka i sa zapada. Nikada čovjek ne zna gdje je i na čemu je. Samo Bog zna kada će se ovi vjetrovi primiriti i hoće li na našim trusnim područjima ikada zavladati politička bonaca. Vrijeme je za ozbiljnu nebesku intervenciju.
Naš svijet u Hercegovini, još više i snažnije u Bosni, s koljena na koljeno, s generacije na generaciju, moli zavjetnu molitvu: ‘Sačuvaj nas, Bože, kuge, rata i zla gospodara!’ Naš svijet predano moli, ali nekako svako malo zahvati ga kuga, rat i na njega nalete svakakvi gospodari. Recite Vi, sv. Petre, kao vrhovni nebeski sudac, može li dolje kod nas biti sreće? Ima li nade za moj rodni grad Mostar? Zašto Vas ovo i ovako otvoreno pitam?
Dođe dolje kod nas jedan visoki predstavnik omalena rasta, golobrado i bljedoliko stvorenje iz Austrije i k’o od šale nametnu nam nekakvu luđačku košulju. Zakopčao je do pod vrat, a mi nikako da pokidamo ‘puce i jeleče’. Nikako da se netko uspravi i kaže: ‘Dosta je! Više ovako ne može!’ Iza njega dođe jedan još gori i opasniji. Onaj što je u svom Ujedinjenom Kraljevstvu po bijelom svijetu svašta radio. Po ulicama pobunjenog Belfasta, kažu, i ljude ubijao. Nametnu on mom rodnom gradu nekakav Statut pa se onaj pravi ljepotan zapleo i nikako poći s mrtve točke.
A i kako će? Dolje, naš zemaljski predsjednik uhvaćen u počinjenju najcrnjih i najprljavijih kaznenih djela u teško nevrijeme, a njegov šef partije kaže: ‘Nije to tako, njemu se nešto podmeće!’ Kada je optužnica podignuta i predsjednik optužen, on opet na sav glas da cijeli svijet čuje: ‘Ja više vjerujem sudu nego nekakvom tužiteljstvu!’ Kada je sudac za prethodno saslušanje državnog Suda proučio sve dokaze i potvrdio optužnicu, on opet: ‘Nije to tako! Njemu to ne treba. On je poslovan i uspješan čovjek. Što će njemu nekakvi milijuni maraka?’ E, tu zdrava pamet mora stati. S ovakvim političarima proljeće nikada neće svanuti, dragi moj sv. Petre.
Moja stara domovina i moj rodni grad Mostar dvadeset i pet godina žive nekakav raskorak – korak naprijed, pet koraka natrag. Ne može ovo ovako dugo, sveti Petre. Stara dobra narodna sevdalinka pjeva: ‘Čudna jada od Mostara grada, sve od lani pa evo do sada.’ Naši jadi nisu od lani, nego od 1990., još više i gore – od 1995. godine. Razumijete li, sv. Petre, zemaljske probleme, muku i nevolju koja me do Vas dovela?”
“U jednom času”, kaže fra Ljudevit, “sveti Petar se malo sagne pa mi na uho, da nitko ne čuje, tiho reče: ‘Biste li Vi, brate fra Ljudevite, meni zapjevali tu vašu pjesmu ‘Čudna jada od Mostara grada’? Čuo sam ja da lijepo pjevate i da ste svakakve pjesme u mladosti pjevali.’ Pomislih – evo, sada je naš! Ali, opet, kroz glavu mi sinu događaj iz humačkog samostana kada sam, sa Šimunom Šitom Ćorićem, na sav glas zapjevao popularnu pjesmu Lepe Brene ‘Bum, Cile, bum’. Jedva živu glavu spasišmo. Sve je bilo spremano da nas kao mlade kapelane iz samostana otpuste i kućama vrate. Ali opet, pomislih, ovdje je sv. Petar. On je vrhovni nebeski sudac. Njemu pjevam. Neće i ne može nitko protiv njega. Tko će protiv nebeskog Tite!? (smijeh)
‘Ima li ovdje kod vas, sv. Petre, kakav harmonikaš?’, upitah ga.
‘Ima, ima! Prije nekoliko tjedana došao je moj imenjak Pero Gudelj. On je iz središnje Bosne, iz nekog mjesta što nosi junačko ime – Vitez. Kako je došao, tako ne prestaje svirati i pjevati bosanske pjesme – sevdalinke’. Kako je meni Bog dao glas i kako se za čas stvori harmonikaš Pero, ja ispočetka potiho pa sve jače puštam glas. Odjekuju rajski dvori. U jednom času Pero je sklopio harmoniku, ja glas i ponovno razgovaramo o nevoljama našeg starog kraja. Kako onog u središnjoj Bosni tako i u Hercegovini. Harmonikaš me očima i rukama podržava i hrabri.
‘Ako hoćeš, da Vam pravo kažem, brate fra Ljudevite, a i Vama, mladopokojniče Pero, ona stvar s vjerama i narodima nije toliko važna kod nas kao što je dolje, na zemlji, kod vas. Osobito u Bosni. Možda još i više i žešće u Hercegovini. Ovdje, u nebeskom kraljevstvu, nitko nikog ne pita koje je vjere i kojeg naroda, nego kakav je po srcu i po svojoj duši. I je li dolje, na zemlji, previše griješio? Je li se redovito ispovijedao i svoju pokoru izvršavao? To je nama najvažnije, draga braćo.
Ja znam da se u Vašoj zemlji uvijek vjerovalo svećeniku. Osobito franjevcima čijem redu, nasreću, i Vi, brate Ljudevite, pripadate. Nego, vratite se Vi dolje, na zemlju, i ispričajte da ste bili kod mene i da smo dugo razgovarali. Obiđite samostane po Hercegovini i one stare, prastare po Vašoj kolijevci, Bosni. Svijetu preporučite da se prihvate naših nebeskih pravila i po njima žive. I što je najvažnije, nikom nemojte dopustiti da vas dijele. Ako ne uspijete, morat ću u vaše krajeve poslati onog Hercegovca, svećenika, što je bio župnik u Kreševu i Sarajevu. Za fra Grgu Martića Wolfgang Petritsch, Paddy Ashdown i Valentin Inzko su puškoškolci. I sultan je s fra Grgom imao problema’, završi svoje upute sv. Petar i ode za drugim žurnim problemima.
“Lako je to Vama reći, sv. Petre”, sebi u bradu promrmlja fra Ljudevit. “Tko će mene u Bosni, još više i teže u Hercegovini, razumjeti?”.
