Od kada zemljom hodaju ljudi, među njima postoje nesporazumi, ali i oni koji im pomažu u pravednom rješenju sukobljenih interesa. U davna i pradavna vremena ta uloga povjeravana je osobama koje su se u mjestu življenja isticale posebnim svojstvima, kreposnim vrijednostima, osobitim vještinama i sposobnostima.
Tako je bilo do vremena grčkog filozofa Antifonta do petoga stoljeća prije Krista, pojave prvoga profesionalnog odvjetnika i zametka profesije koja će postati simbol zaštite temeljnih ljudskih prava i sloboda. Jedna sentenca rimskog prava kaže da odvjetnici koji u sudskim postupcima rasvjetljavaju nejasne činjenice ne koriste manje ljudskom rodu od onih koji u bitkama i ranama rata brane domovinu, obitelj, čast, slobodu i imovinu.
Pilat, rimski konzul i sudac, kaznom raspeća osudio je Isusa Krista iako nije našao i vidio krivnje na tom čovjeku. Osudio ga je najtežom mogućom kaznom kako bi zadovoljio židovskog prvosvećenika Kajfu i učvrstio rimsku vlast.
Mnogi će reći kako je iz toga procesa niknuo sud potrebe, sud koji svoje odluke donosi na temelju dnevnopolitičkih potreba, a ne na temelju provedenih dokaza. Koliko je presuda doneseno kako bi se očuvala ili makar učvrstila ova ili ona vlast, ovaj ili onaj interes, zaštitila nečija sloboda, najbolje znaju odvjetnički uredi.
Eto, od tih vremena, po sudnicama diljem svijeta, više od dvije tisuće godina vodi se bitka između suda potrebe i suda zakona. Negdje manje, negdje više, ali ta borba traje do dana današnjeg. U sudu zakona i još više - u sudu potrebe, odvjetništvo je uvijek na prvoj crti obrane temeljnih ljudskih prava.
Kada prevlada sud potrebe, širom se otvaraju kapije neprava, prava mača, prava terora, prava bezakonja, sve do prava crnokošuljaša. U predvečerje II. svjetskog rata po ulicama Essena Hitler je urlao: - Sila je zakon najveći!
Pravo suda potrebe rasplamsalo se i našom bivšom zemljom kada je, urbi et orbi, nositeljima pravosudnoga žezla 1945. godine odaslana poruka:
- Ne držite se zakona kao pijan plota!
Platonov učitelj, veliki grčki filozof Sokrat (469. - 399. pr. Krista) prvi je čovjek u povijesti ljudskoga roda koji je suce zakona nazivao “suci ljudi”, a mi, Hercegovci, rekli bismo “suci, ljudine”. One druge nazivao je “građani atenski”. Građani i ništa drugo.
I ništa više.
U slavu suda zakona, nobelovac Aleksandar Solženjicin (1918. - 2008.) piše da se liječnik treba osjećati kao bolesnik jer on mora znati kako je teško biti bolestan čovjek. I odvjetnik se treba osjećati kao optuženik jer mora znati kako je teško disati i živjeti pod nepravednom togom tužitelja. Liječničko i naše osjećanje važni su za uspješno liječenje i uspješnu obranu.
Pravni klasici pišu da u sudu zakona ni priznanje optužene osobe nije dovoljno za osudu. U romanu “Zločin i kazna” Rodion Raskoljnikov kaže: - Ja sam ubio Aljonu Ivanovu i njenu sestru Jelisavetu.
To nije dovoljno. Priznanje treba provjeriti drugim raspoloživim dokazima. Zato se i kaže da su odluke suda zakona umjetnost dobrog i pravednog.
Drevna maksima rimskog prava kaže: - Non sub homine, sed sub lege! – Ne sudite prema čovjeku, nego prema zakonu!
Kada se čovjek uputi prema sudu, on je uvjeren da je pošao po pravdu, da je pošao po pravorijek časnih ljudi koji ga tamo čeka.
Kada stane pred suca, čovjek je uvjeren da će čuti riječ sudačku kao riječ Božju, pred kojom svaka druga riječ mora zašutjeti. Umuknuti. Nažalost, nije uvijek tako.
S druge strane plota, časno i dostojanstveno, kako tada, tako do dana današnjeg, stajalo je i stoji odvjetništvo naše zemlje. Stajalo i stoji na braniku zaštite temeljnih ljudskih prava i sloboda, časti, dostojanstva i imovine.
U jednom domaćem kaznenom predmetu ne sudi se ni prema čovjeku ni prema zakonu. Na djelu je pravosudni sustav potrebe.
U razrješenju ubojstva generala Vlade Šantića sudjelujem od ožujka 1995. godine. Prođoše 23 godine.
Ostarismo zajedno, a rezultata nema.
Po svemu sudeći, na pragu smo novog zapleta i još jedne pravosudne blamaže. Kako u hrvatskom narodu i pravosudnoj javnosti, a ne samo u obitelji Šantić, postoji veliko zanimanje za ovaj kazneni predmet, evo do kojih sam podataka došao pa vi sami, poštovani čitatelji, prosudite o čemu je riječ.
Koncem travnja 2014. godine od Županijskog tužiteljstva iz Bihaća primio sam opširan i obrazložen dopis broj: T010KT001542296 u kojemu piše:
- Dana 9. 3. 1995. godine oko 1 sat, general-bojnik Vlado Šantić, sa svojom pratnjom, došao je u hotel “Sedra” u Ostrožac na Uni, i pridružio se pripadnicima 502. brigade Armije BiH na proslavi 8. marta. Na proslavi se zadržao do tri sata poslije ponoći.
General Vlado Šantić bio je za stolom u društvu Atifa Dudakovića, zapovjednika V. korpusa Armije BiH i drugih časnika. Pili su. U jednom trenu došli su u verbalni sukob. General Atif Dudaković zapovjedio je da se njegov kolega, general Vlado Šantić, odvede na spavanje.
Po toj naredbi postupili su osumnjičeni Jasmir Topalović, Ramiz Bajramović i Ramiz Ružnić. Iz dvorane hotela izveli su generala Vladu Šantića, razoružali njegovu pratnju da mu ne bi mogla pružiti zaštitu, odveli ga do rijeke Une, i na neutvrđen način, lišili života. Na temelju iskaza svjedoka, nedvojbeno je utvrđeno da je u hotelu “Sedra” general Vlado Šantić tjelesno zlostavljan. Na sve strane pronađeni su tragovi njegove krvi.
U tom kaznenom predmetu zna se gdje je general Vlado Šantić bio, za čijim je stolom sjedio i tko je naredio da se izvede iz hotela. Zna se tko je po naredbi postupio, tko je generala izveo, tko je i zašto njegovu pratnju razoružao i tko ga je tjelesno zlostavljao. Sve se zna, samo ne i to kako je nesretni general hladnom Unom otplivao.
Nije bila sezona kupanja!
Zima je!
Ne zna se ni to što u ratnim prilikama znači zapovijed: “Odvedite ga na spavanje!”. Slušao sam, ne znam je li to točno, da je to šifrirana ratna zapovijed kada nekoga treba poslati na drugi svijet.
Da se general druge vojske odvede na spavanje, po receptu generala Atifa Dudakovića, potrebno je njegovu pratnju razoružati da oružje ne bi zveckalo dok se zapovijed ne izvrši. Dok se žrtva ne “uspava”.
Predmet generala Vlade Šantića 22 godine putuje od nemila do nedraga. Malo je bio u Županijskom tužiteljstvu u Bihaću, malo u Federalnom javnom tužiteljstvu u Sarajevu pa onda punih šest godina (od 2006. do 2013. godine) u Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. Šest dugih godina spis nitko u ruke nije uzeo. Stajao je i prašinu po svom omotu skupljao.
Od 2013. godine do danas predmet se nalazi na početnoj postaji u Županijskom tužiteljstvu u Bihaću. Nakon 22 godine pokrenut je postupak za izvršenje kaznenog djela ubojstva iz čl. 166 KZ-a FBiH. I pravniku laiku jasno je da se u ratnim okolnostima, u vrijeme sukoba, ubojstvo generala jedne vojske od pripadnika druge vojske ne može pravno kvalificirati kao da su se u gostionici na Izačiću dvije barabe napile, posvađale i potukle.
U ovom slučaju riječ je o klasičnom djelu ratnog zločina iz članka 177. stavka 1. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine. Riječ je o kaznenom djelu ubojstva koje je počinjeno na okrutan i podmukao način. Teško da ne može biti teže djelo ratnog zločina.
Nositeljima časnih pravosudnih dužnosti koji se u 22 godine nisu uspjeli uspraviti, oduprijeti se oholoj vlasti, stati na branik prava i pravde, i svako kazneno djelo kvalificirati prema zakonu i pravnoj znanosti, treba skinuti svečane toge i obući ih u sramotne haljine.
Vijest o pritvaranju osumnjičenih osoba u predmetu generala Vlade Šantića odjeknula je našom zemljom i njezinim bližim i daljim okruženjem. Naivni su pomislili da je pravna država profunkcionirala.
Ne!
Ona se onemoćala, pokušala uspraviti. Nije uspjela. Sunovratila u zidinama bihaćkoga suda političke potrebe. Jer, kako je moguće da osumnjičenici za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina iz pritvora izađu istog dana kada su u njega ušli?!
Sve je moguće.
Sve, zaista sve!
Zato je oko nas vrijeme guste pravosudne tame i praznine, bezlične političke vlasti i ponižena čovjeka. Radnika i neradnika na isti način.
Mrak navire!•
