Naslov današnje kolumne posudio sam iz pjesme Mate Bulića, one u kojoj čistim, verdijevskim glasom pjeva refren "Gori gora, gori borovina". Za naslov kolumne potaknulo me je i alarmantno stanje na brojnim požarištima na kojima po prirodnim staništima nestaju stoljetne šume i drugo sitno i nešto krupnije raslinje. Sve se pretvara u prah i pepeo, a odgovorni ljudi mudruju i raspravljaju o tome koji i čiji kanaderi mogu, a čiji ne bi mogli gasiti razbuktalu neman. O tempora, o mores - čudnih li vremena, kažu mudri Latini.
S Matom Bulićem plamte druge - humanitarne i domoljubne vatre. Tako je iz dana u dan, iz godine u godinu. Njihov sjaj došao je do općedruštvene pozlate. "Da sam ja netko", pjevaju stari dobri Indeksi.
U ponedjeljak, 12. kolovoza 2024. godine u Blatnici, u drevnoj postojbini obitelji Bulić, održana je humanitarna manifestacija koja ponosno nosi ime "Blatničke note dobrote".
Oni koji bolje poznaju glazbenog umjetnika i interpreta složno govore da naslov manifestacije izvrsno pristaje uz ime i dugogodišnju humanitarnu, domoljubnu i glazbenu karijeru Mate Bulića - čovjeka koga mnogi s pokrićem krste i pozdravljaju kao ponosnog kralja dijaspore.
Dug je bio put do općeg priznanja i krunidbe na otvorenom. Bilo je makadamskih dionica koje je trebalo savladati i premostiti pa per aspera ad astra, preko trnja doći do zvijezda.
Drugačije ne ide i ne može.
U vrijeme kada je za glazbenike u tijeku ljetna sezona koja se mjesecima dogovora i realizira, a za duge jesenske i zimske dane nešto prihoduje, nije lako i jednostavno okupiti najznamenitija imena glazbene scene pa u Blatnicu dovesti Miroslava Škoru i Harija Rončevića, Zoricu Kondžu i Mineu te vojsku drugih, jednako vrijednih glazbenika. Sve to u malo i ni po čemu drugom poznato hercegovačko mjesto.
U mjesto koje je pola stoljeća zapostavljano i opterećivano hipotekom neprijateljskog kraja. Mjesto u koje je desetljećima (jedino) dolazio poštar i donosio sudske i prekršajne pozive za one koji su u trenucima osobnog, obiteljskog ili kolektivnog slavlja zapjevali "Vilu Velebita" ili budnicu "Ustani, bane". Ili su u nekom brdu na osami, bez odobrenja šumarije i šumara, posjekli stablo za ogrjev ili za plot kojim treba ograditi svoje imanje.
Dugo i previše je taj kraj patio od nereda, političkog nasilja i nepravde. Nasreću, na hercegovačkom kršu žive stameni i na sve nevolje otporni ljudi. "Zar ćete igdje na svijetu naći kršnijeg, radinijeg, odanijeg i otpornijeg čovjeka od našeg hercegovačkog", prije stotinu godina pisao je fra Didak Buntić, glasoviti Brotnjak i svećenik franjevačkog reda (1871. - 1922.).
Bilo je to vrijeme kada su ljudi počeli bježati iz zemlje i svrstavali se u vojsku gastarbajtera. Bježali su jer je ideološka opasnost išla po širini i dubini i prijetila ugasiti posljednje svjetlo i zatrpati svaku nadu i slobodnu misao. U mojoj dugoj odvjetničkoj karijeri bilo je svega i svačega. O tom svjedoče knjige, kazališne i radiodrame. Bilo je slučajeva koje današnje generacije ne mogu razumjeti. Nisam siguran da bih im to mogao predstaviti i nisam siguran da bi u takve priče i povjerovali.
Život u Brotnju, osobito u godinama nakon Drugog svjetskog rata, nije bio lagan i jednostavan. Ljudi su počeli masovnije odlaziti na takozvani privremeni rad. Uglavnom u Njemačku i nešto bližu Austriju. Kući su ostajali vremešni roditelji i mlade žene s nedoraslom djecom. Gastarbajteri su se vraćali s vremena na vrijeme, uglavnom pod kraj prosinca, u vrijeme božićnih i novogodišnjih blagdana.
Tako je svojoj obitelji došao jedan naš gastarbajter - Brotnjak.
U to vrijeme u Čitluku u općinskom središtu nije bilo kemijske čistionice. Nakon božićnih i novogodišnjih blagdana u mostarsku kemijsku čistionicu Hamo Čerkić ponio je svoje zamašćeno i izmrljano odijelo. Nije čudo jer za vrijeme božićnih i novogodišnjih blagdana trpeze su pune svega i svačega. Odijelo je ostavio, uzeo potvrdu i naznaku kada ga može podignuti.
I tu nasta prava zavrzlama.
Kada je od radnika kemijske čistionice zatražio da plati i odijelo preuzme, ovaj je ljubazno zamolio da navrati za petnaestak minuta do pola sata. "Evo, tu prekoputa čistionice je restoran 'Janje', popijte kavu, predahnite i dođite", uputi ga.
Kada je gastarbajter ponovno došao, uz odijelo su stajala dva djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova.
"Je li ovo Vaše odijelo", upitali su.
"Naravno da jest", odgovorio je.
"Što je ovo na sakou, ovo s unutarnje strane revera?
Čija je ovo značka?
Čiji je ovo simbol?"
"Ne znam, zaista nemam pojma", odgovorio je.
"Nije to moje."
"Ne znate što je na Vašem sakou?", u čuđenju su pitali.
"Dobro, idete s nama pa to nadležnim službama objasnite."
Tako se zametnuo ozbiljan sudski proces.
Optužnica je bila ozbiljna i okrutna. Jer za onog tko počini kazneno djelo neprijateljske propagande iz članka 118. st. 1. Kaznenog zakona, ni nakon primjene odredbi o ublažavanju kazna nije mogla biti manja od godine dana.
To je bio zakonski minimum.
Ne ponovilo se!
Ne ponovile se ni daytonske političke zavrzlame.
Mate Bulić preživio je daytonske zavrzlame i još opakiji koronavirus i sada umjetničkim darom i ljudskom dobrotom viteški razbija okoštale predrasude o svom kraju i svom narodu. Ponekad se dogodi da čovjek premosti veliku nevolju, izbavi se od tragičnog kraja i doživi čudo. Doživi novo, radosno rođenje po osobitoj milosti Odozgo. Maestro Mate Bulić živi je primjer takvog uskrsnuća i novog radosnog rođenja. Jer svaka smrt je prerana, pa i ona koja dođe u sto i prvoj godini kada su u pitanju ovakvi ljudi.
Ima tu još nešto što je meni zanimljivo.
Pola stoljeća zastupam naše ljude - naše gastarbajtere. Naslušao sam se njihova oduševljenja prema Njemačkoj i Austriji, Beču i Berlinu, Frankfurtu i Rimu, njihovim putovima i restoranima, robnim kućama i hotelima. S Matom Bulićem prijateljujem i kumujem pola stoljeća.
U Njemačkoj živi, tamo je zasnovao obitelj, tamo je i djecu dobio.
Ni u jednom razgovoru nisam osjetio glorifikaciju druge zemlje, drugog naroda i drugog grada. Za njega postoje Mostar i rodna Blatnica, Zagreb i Brela. Tako je i kod supruge Zdravke i djece, pa i kćeri, mlade frankfurtske odvjetnice.
Tu su neke stvari u nerazmjeru.
Teško ih je razumjeti.
Koliko vremena treba da se ljudsko biće rodi, da poraste i odraste, a samo nekoliko trenutaka treba da ga mala nevidljiva neman - koronavirus razori i da zauvijek nestane pod nekoliko pedalja zemlje.
Kao da nikada nije ni postojao.
Inače, u ljudskom životu mnogo je stvari nejasno.
Kako drugačije razumjeti razgovor supruge Zdravke i kćeri Katje u najozbiljnijoj njemačkoj klinici i s najvećim znanstvenikom i liječnikom koji prilikom posjeta odlučno sugerira:
"Uđite i oprostite se.
Svakog trenutka može se dogoditi kraj."
Što je mogla osjećati supruga i majka u trenutku kada se životni put zatvara i zamračuje, kada sve ostaje bez smijeha i cvijeta, kada se nebo spušta bez zvijezda, duge i boje i kada se otvaraju novi životni putovi kojima se ne može sagledati smjer ni razumjeti kraj.
Tračak nade i ohrabrenja bio je vapaj kćeri Katje:
"Ne, tata neće umrijeti", iz dna duše reče.
Liječnik čuje, razumije, a ne shvaća.
Jedna od ljudskih slabosti je i u tome što bez obzira na stupanj životnog iskustva i najvišeg obrazovanja ne može predvidjeti važnije događaje. Ipak, ponekad se, u uzvišenom životnom trenutku, može pojaviti bljesak i sposobnost predviđanja onog što bi se moglo dogoditi. Drevni Latini kažu: post tenebras lux - može se pojaviti svjetlo nakon tame i beznađa. U ovom slučaju usred tame pojavilo se svjetlo. Pojavila se nada.
Da sam ja netko tko o nečem odlučuje, već sam to naglasio, onda bi Društveni dom u Blatnici, odmah nakon obnove, ponio ime Mate Bulića. Kada bih postavio referendumsko pitanje, siguran sam da se u mnoštvu ne bi našao glas koji s takvim prijedlogom ne bi bio suglasan. Glas otpora i protivljenja mogao bi biti samo glas poniznog čovjeka - maestra Mate Bulića.
Takav postupak nije rijetkost.
Postoje ljudi koji svojim životom svijetle kao najbolje baterije. Prije mjesec dana u Beogradu okupila se europska sportska i društvena elita da dostojno obilježi otvaranje svečane lože na stadionu Partizana. Lože koja će, za života, ponosno ponijeti ime legendarnog Mostarca, nogometaša Ivice Ćurkovića. Razboriti ljudi uče se i na primjerima drugih osoba i drugih naroda.
Na Blatničkim notama dobrote, uz pokrovitelja akademika Dragana Čovića, bili su predsjednica Vijeća ministara Borjana Krišto i brojni predstavnici političkog, kulturnog, vjerskog, gospodarskog i sportskog života. Bilo je ugodno vidjeti najveće nogometne zvijezde: Davora Šukera, Niku Kovača, Roberta Kovača i Zlatka Dalića, trenera svih trenera. Blatničke note dobrote okupile su najvrjednije što u jednom kraju i narodu ima.
Mate Bulić i njegovi gosti humanitarnim koncertom raznježili su srca dobrih i čestitih ljudi. O ovom humanitarnom događaju treba pisati i mladim ljudima pripovijedati. Pripovijedati kako se stari kraj poštuje i ne prepušta tami zaborava.
Pjesme Mate Bulića liječe dušu i tijelo, ona razgoni tamu po Mostaru, kako kaže stara sevdalinka. Takvom životu i takvoj pjesmi pristaju i stihovi nobelovca Ive Andrića:
Gospode, koji si nad svjetovima i
vladaš i znaš,
pogledaj, molimo te,
i na ovu našu zemlju
i na nas koji smo iz njenog tla nikli
i njen kruh jedemo,
ugradi nam mir u srce i slogu u gradove,
dosta nam je ratničke vatre,
mirnog smo kruha željni.
O, Gospode.
Zašto ova pjesma?
Zato što glazbeni umjetnik pjesmom zaziva Nebo i moli mir za svoj kraj, svoju domovinu i ljude koji su iz njezina tla nikli i tu žele ostati i u miru živjeti.
