Pravo i pravda ne mogu se matematički mjeriti i dijeliti, baš kao što je nemoguće kvantificirati razmjere i “veličinu” zločina počinjenog nad pripadnicima pojedinih naroda tijekom rata u BiH. Stoga je i svako prebrojavanje kažnjenih zločinaca iz sva tri naroda pred domaćim ili međunarodnim sudovima vrlo klimav argument za izvođenje bilo kakvih zaključaka.
Usprkos tomu, teško je ne primijetiti golemi nacionalni debalans u procesuiranju ratnih zločina počinjenih u BiH. Nema niti jednog logičnog argumenta kojim državni sud i tužiteljstvo mogu opravdati neprocesuiranje najvećih ratnih stradanja Hrvata u BiH. I ono malo izrečenih presuda uglavnom samo pojačavaju nezadovoljstvo i bol žrtava. Takav je slučaj s presudom Suda BiH koje je smanjilo zatvorske kazne Senadu Dautoviću, Nisvetu Gasalu i Musajbu Kukavici za zločin nad hrvatskim zarobljenicima u Bugojnu 1993. i 1994. godine.
Bugojno je po mnogo čemu simbol stradanja Hrvata, a činjenica da se još uvijek traga za većim nestalih osoba s ovog područja dovoljno govori o razmjeri zločina. Godinama obitelji žrtava čekaju da se ovi zločini kazne, ali umjesto dovođenja političkih i vojnih kreatora zločina pred lice pravde, bh. pravosuđe umanjuje kazne i samim egzekutorima. Tu sigurno nema ni grama pravde.
