Svi smo pred TV ekranima nedavno svjedočili nevjerojatnom događaju – napadu američkih radikala na Capitol, na sjedište Kongresa i američke demokracije. Bivši američki predsjednik Donald Trump huškao je radikale cijeli svoj mandat, i prije samog mandata, u kampanji, i u kampanji za drugi mandat koji nije osvojio. Govorio je svima njima da su predivni ljudi, najbolji, laskao im je jer je njemu laskalo što su ga tako zdušno podržavali. I onda se Trump odjednom povukao kad su njegovi upali u Kongres, kad je iza njih ostalo petero mrtvih, a još je samo nedostajalo da Kongres i zapale. Bio je to događaj koji je zaprepastio svijet, i pokazao još jednom što znači kad se radikalima da vjetra u krila, kad ih se “podmaže” u njihovim stavovima, kad dobiju medijski prostor, kad ih politika počne gurati u prvi plan, kad se počne odobravati njihove radikalne stavove.
Jer s radikalima nema razgovora, nema argumenata, nema pregovora. Kod radikala je samo jedno – ili si s njima ili protiv njih. Oni ne poznaju uključivost, različitost, toleranciju i sve druge demokratske vrijednosti. Kod njih vrijedi samo isključivost i zadrtost! Bilo je dovoljno primjera pred samim TV kamerama, gdje su ti radikali pokazali svoju isključivost. I nije važno uopće s koje strane radikalnog političkog spektra dolaze, lijevog ili desnog, jer su svi isti. Radikalizam je radikalizam. Kako je komentirao moj dugogodišnji prijatelj, u svakom društvu ima podjednaki broj radikala. Čak i kad su prikriveni, i kad poštuju zadane društvene norme, oni su tu. Recimo, AfD u Njemačkoj nije pridobio neko “novo stanovništvo” koje dosad nije postojalo na izborima. Ti glasači podupirali su umjerene stranke, jer su u tome vidjeli interes Njemačke. No, čim su vidjeli da umjerene stranke ne zadovoljavaju ono što oni žele, okrenuli su se radikalnoj opciji. To znači da su oni oduvijek bili tu.
Tako i HOS i oni koji ih podržavaju. Oni će uvijek biti tu, čak i kad njihove opcije neće na izborima prelaziti izborni prag. Ako se situacija radikalizira, tada će se iznenada pojaviti. No to nisu “neki novi ljudi”. Oni su oduvijek tu. Možemo li napraviti usporedbu između ovih američkih radikala i naših u likovima hosovaca koji se uvijek prigodno pojavljuju, kao na obilježavanju operacije Maslenica, i ponovno izazivaju incidente zbog ustaštva? Naravno da možemo. Jer su sve to radikali. Ti ljudi promoviraju čisti ustašluk! No njima podastrijeti bilo kakav argument, to jednostavno nema smisla! To je čisti gubitak vremena i energije. Mnogi su to već iskusili. Isto kao i s onima radikalno lijevima. Nema tu pomoći! Jednostavno ih treba staviti na marginu gdje im je i mjesto.
Hrvatski politolog dr. sc. Velimir Veselinović u svojoj obimnoj studiji “Hrvatska stranka prava od 1990. do 2011.” jasno je dao do znanja koji su bili ideološki i politički temelji HSP-a i HOS-a: “Stranački identitet temeljio se dijelom i na ustašonostalgiji i romantičarskom pogledu na NDH. Iako se stranka odricala represivnoga i totalitarnoga ustaškog režima, na NDH se gledalo kao na izraz težnje hrvatskoga naroda za samostalnom državom.
Pojedine paravojne postrojbe HOS-a, koje je organizirao HSP, nosile su imena po ustaškim generalima (Rafael Boban, Jure Francetić), dok su ogranci HSP-a u Australiji i Kutini nosili ime po Anti Paveliću, čije su slike bile nazočne u stranačkim prostorijama. Nakon stranačkoga raskola 1993. godine središnje tijelo HSP-a preimenovano je u Glavni stan. Tomu treba pridodati i obilježavanje 10. travnja koje je imalo važno mjesto u kulturi sjećanja HSP-a, naročito u 1990-ima. Takva simbolična ustašonostalgija bila je, s jedne strane, reakcija na velikosrpsku agresiju koja je vođena pod simbolom crvene zvijezde petokrake, ali je bila i odraz vjerovanja u pojedine dijelove ideologije ustaškoga pokreta. Vrh stranke imao je ustaško obiteljsko nasljeđe.”
Na internetu ima pregršt dokaza tome u prilog. Primjerice, videosnimka proslave 10. travnja i četvrte godišnjice osnutka IX. bojne HOS-a Rafael vitez Boban u Splitu 1995. godine. Ili poleđina iskaznice pripadnika HOS-a s hrvatskim granicama, koje su veće od granica koje je obuhvaćala ustaška NDH.
Nema dileme da su se mnogi hosovci pokazali kao nevjerojatni junaci u Domovinskom ratu. Ali jasno valja reći da HOS nije Hrvatska vojska i da ZDS nije domoljubni pozdrav! I da svako inzistiranje na njemu nije domoljublje, nego ludost i zadrtost!
