Vjerovali ili ne, i to se dogodilo! Lauc je dobio nogu u znanstvenom vijeću Vlade! Napravio je korak previše, kao da je sam zazivao da ga izbace. Još samo nije posve jasno je li mu Plenković dao nogu zato što je javno pozvao raju na neposluh i prosvjede protiv COVID potvrda ili zato što ga je usporedio s Titom i Velikim vođom? Nema toga na što je Plenković više alergičan nego kad ga nazovu Plen-ki-moonom, pa makar i u rukavicama. Naravno, usporedba je promašena, jer pravi Tito ili bilo koji od Kimova, davno bi se riješio i Lauca i svih ‘necjepiša’ po kratkom postupku.
Ovaj potez kasni godinu dana, još od prvih skandalozno promašenih projekcija ‘Dr. Lauca i Mr. Bakića’. Nek’ ustane sa svojeg dvosjeda, iziđe na prosvjede i jasno se identificira, umjesto što tako iz prikrajka huška. Trenutak jest politički zapaljiv i stranke ga koriste kao priliku da uza sebe vežu potencijalne birače.
Dok brojke novozaraženih ruše lanjske rekorde, mnogi, cijepljeni ili ne, i dalje postavljaju uvijek ista pitanja. Nije im jasno kako to da je situacija gora danas kad imamo cjepivo nego kad ga uopće nije bilo? No, odgovor je jasan. Cjepivo doista nije učinkovito 90-95 posto, to su bile preoptimistične procjene proizvođača još tijekom kliničkih ispitivanja, mnogo prije pojave visokozaraznog delta soja, koji se pak pojavio u Indiji u uvjetima niske procijepljenosti mnogo prije masovne dostupnosti cjepiva. Stvarna učinkovitost je mnogo niža, no i u posljednjih sedam dana odnos necijepljenih i cijepljenih u bolnicama i mrtvačnicama vrti se oko 75:25. Nije, dakle, onoliko koliko je obećavano, ali je jasno da su oni koji zatrpavaju bolničke kapacitete i dalje prije svega – necijepljeni građani.
Presudni faktor su posve simbolične mjere kojih se premalo ljudi pridržava. Veća procijepljenost u pravilu jest praćena i ukidanjem mjera te eksplozivnom epidemijom neopreznog ponašanja. A mi očito nismo Skandinavci.
Drugo važno pitanje jest jesu li ovom uzletu novozaraženih doprinijele i COVID potvrde, u obliku kakve se trenutačno koriste. Kratki odgovor je nedvosmisleno – DA! No, ipak je apsolutno nužan i malo dulji odgovor.
Mogu razumjeti da postoje oni koji se ne žele cijepiti, da postoje oni koji se cjepiva boje više nego koronavirusa, a svakako ima i onih koji se ne bi smjeli cijepiti, ali nemam nikakvog razumijevanja prema onima koji demonstrativno odbijaju čak i testiranje. Pogotovu kad rade s velikim brojem ljudi čiji životi o njima ovise, kao što su liječnici.
Oni koji se zalažu za slobodu izbora u jednom su u pravu – ovaj koronavirus za sada još nije dovoljno opasan da bi država svima nametala obvezno cijepljenje. No, država im to po Ustavu RH ima pravo nametnuti, ako smatra da je nužno, pod uvjetom da ograničenje sloboda odgovara opasnosti.
Ključni pojam je – proporcionalno opasnosti. Koronavirus za sada nije dovoljno opasan da bi se svima zapovjedilo cijepljenje, ali jest dovoljno opasan za zdravstveni sustav da bi se svima nametnuo izbor: cijepiti se ili donijeti dokaz da ste obavili barem neki minimum minimuma – testirali se.
Ono što bundžije ne shvaćaju jest da im je time već ponuđena razumna mogućnost izbora: cijepiti se ili se učestalije testirati. Tu je i treća, posve teoretska mogućnost – odbiti jedno i drugo i nastaviti živjeti životom pustinjaka ili u komuni istomišljenika, izolirani od ostatka civilizacije. No, Hrvatska ne ide austrijskim putem diskriminacije i kažnjavanja onih koji traže svoju slobodu izbora. Niti bi trebala ići tim putem.
Tu dolazimo do trećeg pitanja, koje će možda postati presudno u nastavku borbe protiv koronavirusa. Trebaju li se svi testirati ili samo necijepljeni? Sloboda imanja virusa je zapravo sloboda širenja virusa, to smo već zaključili. No, “necjepiše” su u pravu kad ističu da potvrde u ovakvom obliku također služe kao dozvola za slobodno širenje virusa. Netko može imati potvrdu i biti zaražen te tako biti slobodan širiti epidemiju.
U trenutku dok ovo pišem, brojčanik umrlih od početka pandemije prelazi 10.000! Ukupni “višak smrti” u istom razdoblju prelazi jedanaest tisuća. Zlokobno. No, i dalje je pitanje što više potiče ovaj posljednji uzlet cijepljenja – sezona skijanja u Austriji ili trend umrlih u domovini.Uskoro će postati svima jasno da će se cijepljeni morati nastaviti docjepljivati, i to možda ne samo s trećom booster dozom s kojom s već ozbiljno kasni, a da će se u međuvremenu povremeno testirati i dalje morati svi, cijepljeni i necijepljeni, samo što će se oni bez potvrda o cijepljenju ili prebolijevanju morati pomiriti s tim da će im nos škakljati... barem dva puta tjedno.•
Nažalost, prošlotjedna poruka Stalnoga vijeća HBK poslužila je u dijelu javnosti kao okidač za obračun s episkopatom, pa su biskupe proglasili huškačima, antivakserima, doljevačima ulja na vatru, a neke institucije i pojedinci nisu birali ni riječi ni takta kojima bi iskazali nerazumijevanje onoga što je vrh Crkve u Hrvatskoj htio poručiti. Valja stoga vidjeti što su to biskupi doista kazali.Poruku su započeli koncilijantno, a ne ratoborno. Vele kako su “svjesni opasnosti uzrokovane pandemijom Covid 19” željeli potaknuti vjernike i ljude dobre volje na “promišljanje i konstruktivnu suradnju u sadašnjim okolnostima radi zajedničke dobrobiti pojedinaca i društva”. Nisu, dakle, željeli biti nekonstruktivni ili razarači, nego baš suprotno. Pritom je dobro znati da biskupi, kao i većina svećenika, posvećenih i duhovnih osoba svoje odluke i javne nastupe donosi nakon pomnog promišljanja, molitve te se biraju i odvaguju riječi kojima će se obrazložiti ono što se želi poručiti. Također, biskupi se ne informiraju na društvenim mrežama i portalima, nego kroz razgovore i kontakte s istomišljenicima i neistomišljenicima o bilo kojoj temi, a napose pažnju posvećuju glasu unutarcrkvene javnosti, svojih svećenika, utjecajnih laika i osluškuju bilo vjernika.
Dakako, ravnaju se po uputama s vrha, tj. iz Vatikana, pa se Stalno vijeće poziva na bilješku Kongregacije za nauk vjere od 21. prosinca 2020., koja je naznačila da je “moralno prihvatljivo primiti cjepiva protiv Covid-19”, potaknuvši uz to “na proizvodnju, odobravanje, distribuciju i ponudu etički prihvatljivih cjepiva koja ne stvaraju konflikt u savjesti, kod zdravstvenih djelatnika i kod onih koji će se cijepiti”. Biskupi izrijekom vele kako “cijepljenje ostaje sredstvom prevencije i suzbijanja transmisije zaraznog agensa”, ali po naputku Kongregacije ono “mora biti dobrovoljno”. I u tome je, čini se, najveći problem. Jer su biskupi, kao i veliki dio javnosti, prepoznali da se izbrisala granica između dobrovoljnosti i obveznosti cijepljenja ovotjednim donošenjem novih pravila o COVID-potvrdama. Odnosno, da je sustav suptilno iskoristio priliku da nešto što je dobrovoljno postane obveznim, što je samo po sebi razumljivo svakome tko zna kako sustavi funkcioniraju, ali je zabrinjavajuće jer su se u društvu stvorile duboke podjele između cijepljenih i necijepljenih. I to je zabrinulo biskupe pa vele kako se “stvorilo ozračje određenih pritisaka na osobe koje su očitovale problem vlastite savjesti”. “Tematiziranjem gubitka radnih mjesta i socijalnog statusa radi toga što se neki nisu cijepili dodatno je opteretilo i poljuljalo povjerenje i društvenu klimu. Imajući u vidu da je temelj društvenog uređenja poštivanje čovjeka i njegova dostojanstva, smatramo potrebnim uzeti u obzir argumente i razloge pojedinaca koji iz opravdanih razloga isključuju mogućnost cijepljenja.
U tom kontekstu sve mjere i odluke za sprječavanje širenja zaraze koronavirusom trebaju biti bez prisile i uvjetovanja, kako ističe naputak Kongregacije, posebice u pogledu prava na rad, usluge i sudjelovanje u društvenom životu. Preporučuje se i korištenje neinvazivnih metoda i drugih oblika testiranja“, vele biskupi. Jesu li u nečemu pogriješili, pretjerali, krivo procijenili ili zanemarili dio stvarnosti? Nisu. Štoviše, pažljivo su birali riječi kojima će opisati ono što se oko nas događa svih ovih dana.Zapravo, biskupima treba odati priznanje da su od početka pandemije pažljivo pratili sve što se zbiva i bili izuzetno suradljivi s državnim vlastima u provođenju mjera, iako su neke od njih bile sasvim nepotrebne u crkvenim prostorima. Odolijevali su kritikama i unutarcrkvenom pritisku, a sve mjere i danas su na snazi pa se u crkvama poštuje propisani razmak, dezinficiraju ruke i prostor, ne pruža znak mira rukovanjem i pričešćuje na ruku te svi nose maske u zatvorenom prostoru.
I još nešto – većina biskupa sigurno se cijepila. Jer ih je većina u dobi višoj od 60 godina, koju liječnička struka ubraja u rizični dio populacije. Pojedini biskupi to su javno istaknuli, ali većina nije o tome osjetila potrebu govoriti, a još manje naslikavati se poput političara u kampanji cijepljenja. Biskupi, dakle, nisu nikakvi antivakseri niti rušitelji sustava, već ih brinu podjele u društvu, koje nisu bezazlene, pa potiču “vjernike i građane, djelatnike društvenih zbivanja, nositelje odgovornih službi u društvu, kao i djelatnike obavijesnih sredstava neka dadnu svoj osobni doprinos u stvaranju zdrave međuljudske klime”. To nikako ne može biti dolijevanje ulja na vatru, nego baš suprotno. Radi se o pitanju savjesti, a ne političke ili neke druge podobnosti. A savjest je kategorija imanentna pojedincu, a ne kolektivu. Vrijeme u kojemu je sustav upravljao savješću pojedinca iza nas je i valjda se neće vratiti. Zato su se biskupi sada i na ovaj način oglasili.•
