Antun Gustav Matoš, Tin Ujević i Antun Branko Šimić, tri ponajveća hrvatska pjesnika, imaju značajnu poveznicu s Hercegovinom i čitavom BiH. Kao i Silvije Strahimir Kranjčević, Ivo Andrić i brojni drugi. Antun Branko Šimić i brat mu Stanislav rođeni su u Drinovcima, a školovali su se u Širokom Brijegu i Mostaru. Tin Ujević je od 1930. do 1937. godine živio i stvarao u Sarajevu te navraćao u Mostar, Silvije Strahimir Kranjčević živio je i djelovao u Livnu i Sarajevu, nobelovac Ivo Andrić rođen je u Docu kod Travnika… No, nevjerojatno je, ali istinito, to da je Antun Gustav Matoš svoju prvu knjigu objavio u – Hercegovini! Zbirka "Iverje", Matošev književni prvijenac, objavljena je u izdanju knjižarnice "Pacher i Kisić" u Mostaru, godine Gospodnje 1899. "Iverje" Bunjevca Matoša nije palo daleko od – Bune! Bilo je to, dakle, prije 125 godina, prije stoljeće i četvrt. Ova godina u znaku je 110. godišnjice Matoševe smrti, ali i u znaku 125. obljetnice objavljivanja njegove prve knjige. I to u Hercegovini!
Prema raspoloživim podacima, Austrijanac Antun Pacher i braća Kisić 1890. godine (12 godina poslije Berlinskog kongresa!) u Mostaru su otvorili knjižaru i izdavačku kuću. Njihova tvrtka službeno se zvala "Štamparski i umjetnički institut Pacher & Kisić" i imala je sjedište u Dudinu sokaku. Poslije je knjižara preseljena u tadašnju glavnu mostarsku ulicu. Antun Pacher, rođen u Austerlitzu, udružio je kapital s braćom Kisić u izdavačku kuću koja je uspješno djelovala do 1940. godine. Ovaj izdavač objavio je mnoštvo knjiga renomiranih domaćih i stranih pisaca, među kojima i "Iverje", prvijenac A. G. Matoša. U antikvarijatima se nude izdanja knjižarnice "Pacher & Kisić". U Mostaru je 1872. godine fra (don) Frano Milićević utemeljio tiskaru, što je svakako doprinijelo ukupnoj izdavačkoj aktivnosti u Mostaru i Hercegovini, ali i šire. O čemu svjedoči i Matoševo "Iverje". U nakladi Društva hrvatskih književnika (ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski i Osijek), Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne objavljen je pretisak "Iverja" A. G. Matoša s uvodnom studijom dr. Antuna Lučića koji ističe to kako slavni Gustl oprimjeruje skladnosti, dvije u jednoj osobi, Srijemca i Zagrepčanina, aktualnog u nekadašnje vrijeme, simpatizera Hercegovine, s evokacijom na južnjačke pretke.
U povodu 110. godišnjice Matoševe smrti puno je toga rečeno i napisano o životu i djelu jednog od najznačajnijih hrvatskih književnika uopće. I oni koji su pali na državnoj maturi iz hrvatskog jezika znaju da se Matoš rodio u Tovarniku (13. lipnja 1973.), a umro u Zagrebu (17. ožujka 1914.). Ubrzo nakon rođenja s obitelji se preselio u Zagreb, a životne staze kao pisca, kritičara, novinara i glazbenika vodile su ga do Beograda, Münchena, Rima, Beča i Pariza, gdje se formirao u modernog pjesnika europskog formata. Vratio se u Hrvatsku promovirajući moderna europska poetska strujanja, postavši uzor mnogim mlađim hrvatskim književnicima. Među njima bili su i Tin Ujević i Antun Branko Šimić. A sva trojica zajedno čine tri veličanstvena stupa hrvatske moderne poezije.
Djed s očeve strane, Grgur Matoš, podrijetlom iz Rame u Hercegovini, doselio se iz Turjaka kod Sinja u 18. stoljeću u Srijem. Matoš je podrijetlom Bunjevac, pripadnik jedne od najbrojnijih grana hrvatskog nacionalnog korpusa, čija je kolijevka zapada Hercegovina i Dalmacija, odakle su se Bunjevci s vremenom naseljavali sve do Vojvodine. Mnogi autori smatraju da su hrvatski Bunjevci ime dobili po rijeci Buni, koja se u Neretvu ulijeva 15-ak kilometara južno od Mostara. No, postoje i druga tumačenja. Matoš je napisao: "Ja sam, dakle, Bunjevac podrijetlom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem!"
O golemom književnom opusu velikog Matoša, od pjesama i pripovijedaka do kritika, feljtona, polemika, humoreski i epigrama, svjedoči više od 60 knjiga, najviše objavljenih posthumno, te 20-ak svezaka njegovih sabranih djela, objavljenih 1973. godine. Politički je pripadao izvornom pravaštvu, odnosno starčevićanstvu. Matoša je krasila jedinstvena duhovitost, o čemu govore njegove humoreske i epigrami. Pamte se brojne anegdote o velikom Gustlu. Svoju duhovitost iskazivao je još kao gimnazijalac. Jedne prigode profesor "ulovi" Matoša kako ispod klupe čita neku knjigu te viknu:
- Kaj to čitaš, fakin jedan?!
- Ja nisam fakin, profesore. Fakini ne sjede u društvu Byrona i Shakespearea – uzvrati Matoš i izvadi ispod klupe jedno Byronovo i jedno Shakespearovo djelo te ih pokaže profesoru.
Matoš se volio ironično našaliti na račun nadobudnih i umišljenih. Šetajući gradom naišao je na jednog nadobudnog slikara modernista.
- Koliko novca dajete za ovu moju sliku? – upita Matoša slikar.
- Dajem najviše sto novčića – odgovori Gustl.
- Ej, čovječe, ja sam platno platio 300 novčića – ljutnu se slikar.
- Moguće, ali tada je platno bilo čisto – uzvrati Matoš.
Jedan mladi pisac donese Matošu svoj rukopis i nakon nekoliko dana dobije odgovor:
- Ima i novog i istinitog u vašem djelu. Samo što novo nije istinito, a istinito nije novo!
Pitali su Matoša zašto voli razgovore u velikom društvu, a duhoviti Gustl im je objasnio:
- U velikom društvu siguran sam da će me netko slušati, a ja ne moram nikoga!
