U nedjelju, 12.listopada 2014. godine, u napetom i tjeskobnom ozračju, izabrali smo članove Predsjedništva BiH i zastupnike za sva zastupnička tijela vlasti. Izabrali i nadali se.

Od vremena parlamentarnih izbora prošla je godina dana. Potrošena je četvrtina izbornog mandata, a mi smo na početku. Na razinama gradova i županija, na entitetskoj i državnoj razini, nisu uspostavljena potpuna tijela vlasti. Iz dana u dan rasprave se vode - tko će s kim, na koji način i za koji račun koalirati. Nikome se jezik nije zaledio, nepce utrnulo, zubi otupjeli... Nitko ne posustaje!

Zasjedaju, raspravljaju i obećavaju. Danas ćemo, sutra ćemo - a kada se sve sagleda, nitko ništa nije određeno dogovorio, uradio, organizirao.

Kada se analizira struktura ponuđenih vlasti, nije teško uočiti da je sudbina zemlje podređena stranačkim interesima. Resori koji traže posebna znanja - od izbora do izbora, povjeravaju se osobama koji s njima ne mogu i ne znaju upravljati.

Neuk čovjek ne može biti uspješan ministar.

Neciviliziran uljuđen diplomat, polupismen, koristan član Predsjedništva.

Kada je to tako, postavlja se pitanje - mogu li se u ovoj zemlji očekivati bolji i sretniji dani? I, konačno, je li svrha parlamentarnih izbora - pronaći obrazovane i sposobne ljude koji umornu zemlju mogu izvući iz stanja jada, tuge i očaja? Ili je njihova svrha - zbrinuti stranačke pristalice pa što Bog da!? Ostalom svijetu bit će kako bude bilo.

Prije nekoliko dana, jednoga nedjeljnog poslijepodneva, u Ulici kralja Tomislava sreo sam umirovljenu sutkinju Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine. Dok smo držali ruke u pozdravu niz njeno lice, u trenu, potekoše suze.

- Od kada mi je muž umro (bio je izvanredan sudac, op.a.), svi su me zaboravili! Ne poznaju me predsjednici, tužitelji i pravosudni ministri, a podizali smo ih, odgajali i obrazovali. Časno smo služili ovoj zemlji. Sedamdeset godina nije malo! Sama sam, nemoćna i nezaštićena! Moja kći osamnaest godina traži posao. Mirovina je mala. Teško živimo.

Da mi je dijete zaposliti, ponovno bih se rodila!

Pokušao sam reći nekoliko riječi utjehe.

Uzalud!

Ponosna sutkinja u grču se okrenu i s bolom u duši ode niz ulicu beznađa. Puno je ovakvih sudbina. Svijet je umoran od izbornih obmana, obećanja i razočaranja.

Umorni od neizvjesnosti, ljudi odlaze.

Pita li se itko - ima li razlike između onih koji s mostarskih, livanjskih, imotskih i inih kolodvora odlaze prema Njemačkoj u odnosu na one koji nadiru s Bliskog istoka?

I jedni i drugi traže posao. Traže uređenu državu. Traže prostor sigurne životne egzistencije.

S naših autobusnih kolodvora odlazi se u miru, bez straha za život i mogućnost povratka u stari kraj. Ali, opet, zar sudbina novih gastarbajtera nije posljedica minulog rata i samovolje poluprotektora!?

Jesen je pred nama.

Ne dao Bog da se lahor Miholjskog ljeta prelije u jesenski orkanski tsunami. Umorna i razdijeljena zemlja potonula bi u beznađe kao i njen pravosudni sustav. Sustav koji je Misiji OESS-a dopustio „zaviriti" u njegove odluke, protokole, zapise i napraviti analizu rada.

Smračilo se i na zemlju palo pravosudno nebo!

U košmaru onoga što sam čuo sjetih se prigode stare petnaestak godina. Jednoga jutra pošao sam na glavnu raspravu u mostarski Županijski sud. U prizemlju austrijske palače pravde, izgrađene 1882. godine, na zidu s lijeve strane, primijetio sam mesinganu ploču. Prišao sam bliže. Čitam - i ne vjerujem svojim očima!

Strana organizacija donirala opremu i još ponešto - piše.

Otišao sam do predsjednika suda i upitao:

- Što je ovo? Donacije se dodjeljuju Crvenom križu, pučkoj kuhinji, domu staraca, nezbrinutim osobama..., sudu – nikada! - rekoh mu.

I danas vjerujem da je mala mesingana ploča bila u službi velikog upada u samostalnost i neovisnog pravosudnog sustava.

Čudna jada od Mostara grada

U trenucima radosti i opuštanja često se može čuti stara sevdalinka - Čudna jada od Mostara grada, sve od lani pa evo do sada. Pjesma opisuje ljubavne jade mlade Čelebića Bibe. Jadi grada Mostara druge su naravi i dugo traju.

Zapelo je!

Zapelo, baš onako kako je, prije 135 godina, na Ivan planini, razdjelnici klimatskih sustava i riječnih tokova, zapinjao popularni ćiro. Jedna lokomotiva nije mogla izvući teret putničkog vlaka. Teretnog - nikada i nikako!

Na najvišoj točki uspona putničkom ili teretnom vlaku priključivala se druga lokomotiva. Otraga! Jedna lokomotiva je vukla, druga gurala. Danas su prilike drukčije. Lokomotiva, u slovu nametnog Statuta, vuče grad natrag. Vuče i potiče dublje, trajnije podjele. Dva primjera zorno svjedoče.

Dvadeset godina nakon prestanka rata, u središtu grada putnika namjernika dočekat će prizori spaljene zemlje. Ruševina do ruševine. Nekadašnji prestižni restorani Janje i Petica, zlatarnica Celje, urarska radnja obitelji Benco i gradska ljekarna, pretvoreni su u javni kontejner, u skladište različitog otpada. Razbacana odjeća i obuća, dijelovi namještaja i plastične boce opominju. Ovaj dio grada najbolje je zaobići.

Prije petnaestak godina, u procesu prljavih privatizacijskih poslova, našao se i mostarski kultni hotel Neretva. Natjecala su se dva zainteresirana kupca. Jedan i Zagreba, drugi iz Visokog. Komisija je cijenila pristigle ponude i hotel prodala visočkom kupcu.

Ponudio je bržu dinamiku obnove i veću zaposlenost - pisalo je.

Što se dogodilo? Hotel i danas sablasno svjedoči o vremenu rata i poraća. Sigurno je da ga vlasnik nikada obnoviti neće. Neće, jer ne može! Rokovi za izvršenje preuzetih obveza protekli su prije deset godina. Gradska uprava ugovor nije poništila.

Šuti i ne reagira!

Onaj drugi zagrebački kupac svoje investicije usmjerio je prema Dubrovniku. Na Lapadu, na površini od pedeset tisuća četvornih metara, sagradio je pet hotela. Pet hotela s pet zvjezdica. Svaki ljepši i raskošniji od onog prethodnog. Neptun, Ariston, Princess, Importanne i Elita, danas su ukras dubrovačkog, hrvatskog i mediteranskog turizma. Hoće li itko odgovarati ili se makar postidjeti zbog ovakvog poslovnog promašaja? Naravno, i podjela koji su u podlozi svega.

Izbori u RH

Pred nama su izbori u Republici Hrvatskoj - izbori koji se i nas dotiču. U članku 10 Ustava RH određeno je da se dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči osobita skrb i zaštita. U članku 21 i 44 najvišeg pravnog akta RH, izrijekom se navodi da svako ljudsko biće ima pravo na život, pravo na rad i jednak pristup u obavljanju javnih poslova. Kada je u pitanju odvjetnički poziv, stvari su potpuno drukčije. Odvjetnik iz druge države, članice Europske unije (Rumunj, Bugarin, Slovak), može u Republici Hrvatskoj obavljati odvjetničke poslove.

Apsurd je u tome što njeni državljani s prebivalištem u BiH taj isti posao ne mogu obavljati.

Toliko o toj posebnoj skrbi i brizi.

Puno je stvari koji se, s novim izborima i novom vlašću moraju, konačno i definitivno, usuglasiti. Vrijeme je da aktualna vlast u Republici Hrvatskoj shvati da su bosanskohercegovački Hrvati ponosan, čestit, radin i domoljuban narod. Narod koji je iznjedrio Vladimira Preloga i Ivu Andrića - dvojicu nobelovaca, Antuna Branka Šimića i Nikolu Šopa, pjesnike goetheovskih dosega, i tisuće drugih enciklopedijskih veličina.

Zar književnu elitu ne predvode Mirko Kovač i Miljenko Jergović, tenisku - Marin Čilić i Ivan Dodig, košarkašku Bojan Bogdanović, glumačku Ornela Vištica i Goran Bogdan, redateljsku Bobo Jelčić i tako redom!?...

Bosanskohercegovački Hrvati ne smiju biti teret i privjesak s kojim se može poigravati i koji se može ismijavati. Krvavo su platili zagrebačke projekte iz 1941. i 1991. godine!

To je ono što treba znati!

Tržište se promijenilo, pad je neminovan, a u jednom i kupci griješe