Srušila sam se u tramvaju. Nije to dobar izraz, proklizala sam, izgubila svijest i iscurila u "nema me". Nije dugo trajalo nepostojanje, i nisam vidjela svjetlost, bio je crni mrak, ali zvukove sam čula, i glas... "Ostanite budni, ostanite tu."
Mjesto mi je oslobodila trudnica, sjećam se da je sjedila baš tamo nekoliko trenutaka ranije, gdje sam sad sjela, legla zapravo i probudila se u svijest.
Stajala je kraj mene, mlada, prekrasna djevojka, topla i mila. Nježna, a snažna.
- Pozvali su hitnu. Ja mogu s vama, želite li to?
Nešto u njezinim očima spriječilo me da odbijem. Odlučnost da pomogne nepoznatoj. Dobrota.
"Puno vam hvala." Samo sam prošaptala.
Vozačica je zaustavila na sljedećoj stanici. Ne ide dalje dok ne dođe hitna. Meni se lagano bistri, razmišljam da bih mogla čekati i na zraku, vani, nasloniti se uz izlog najduže ulice u gradu.
Osjetim stisak na nadlaktici, grub. Prsti mi se zabijaju u mišicu.
- 'Ajde vi lijepo izađite vani! Da mi ostali možemo nastaviti dalje!
Koščata je i gruba, muškobanjasta. Glave se okreću prema njoj, poručuju joj da se srami. Pitaju je gdje je ostavila ljudskost.
Vraća mi se snaga. Dovoljno da protisnem: "Smjesta skinite svoje ruke s mene!"
Izvana ulazi svjež zrak, blizu sam izlaza. Izlazim, na resku svježinu. Vozačici kažem da nastavi, da će djevojka biti sa mnom dok hitna ne dođe, pokušavam se i našaliti da ne želim zastoj, sin će mi zakasniti u školu, a hvata tramvaj na istoj trasi baš negdje sad. Vidim da je još jedan putnik s nama, već je iz kioska izvukao klupicu, stražari.
Objašnjavam da nisam jela jer baš idem svom liječniku vaditi krv, ali ne volim to pa valjda odbijam stići.
- Znate, ja sam studentica medicine, mogu vas i tamo dopratiti ako imate snage. Sad mi se činite dosta dobro. A ja vam mogu pomoći ako bilo što bude, znam to!
Sitnija je od mene, ali vjerujem joj.
"Idemo", kažem. Ove hitne nema, prije ćemo ovako do liječnika.
Opet smo u tramvaju, oslobađa se mjesto na ulazu. Na sljedećoj stanici ulazi starčić sa štapom, refleksno ustajem.
Malena me nezadovoljno gleda, kaže naglas: Gospođi nije dobro, trebala bi ostati sjediti.
Starčić me zaustavlja, skoro je ljut na mene:
- Svi imamo pravo da nam nije dobro! Imali 7 ili 87! Naučite i vi: Imate pravo da vam nije dobro. I onda je vama potrebnije to mjesto nego meni!
Okreće se njoj: A vama, djevojko, svaka čast! Prijateljima uvijek treba pomoći. Zauzmite se za svoju prijateljicu!
Prihvaćam, ostajem sjediti.
Nasmiješim joj se, i ona meni, i starčiću koji misli da smo kolegice.
Kažem joj da joj mogu biti mama, i da joj mama može biti ponosna, da i ja imam kćer studenticu koja bi joj bila zahvalna.
"Valentina." Da znate kome ste pomogli.
- Hana.
Izmami mi suzu. Milost. Sve je jasno.
"To je i moje drugo ime. Hana, hvala vam!"
Čavrljamo, usput mi pokušava izmjeriti puls. Bučno je pa ne čuje otkucaje. Javlja kolegama da kasni na vježbe, na Merkuru su. Čini mi se neumjesnim da je pitam je li joj problem kasniti, odlučna je da ostane uz mene pa šutim.
Blizu smo, isporučuje me medicinskoj sestri, objašnjava sve u dvije rečenice. Zahvaljujem još jednom, kažem joj da požuri na vježbe sad, ne sjetim se pitati ni broj. Naći ću je već. Ili neću. Našla je ona mene kad mi je trebala. Hana je četvrta godina medicine i bit će dobra liječnica. Hana je dobar čovjek. Dodir milosti u kontrastu stisku kojemu je netko negdje oduzeo ljudskost. Morao je. Ljudi se ne rađaju zli.
