Fascinantno je koliko je lagan poguranac potreban onom glasnijem dijelu naše nacije da se ubaci u brzinu za novu hajku i instant lov na vještice te kako se spremno bace na skupljanje drva za novu lomaču. Hajde, razumljivo je dići kuku i motiku kad dižemo bunu zbog posrnulih političara uhvaćenim s laktovima u pekmezu, koji su zaslužili do kraja života guliti krumpire. No, čini se, nema ništa slađe nego uprljati zid ili obrisati pod s nekim tko je do jučer imao, a sad više nema. Ovog ljeta armija vrijednih neumoljivih hrvatskih mrava tako je na virtualnu lomaču bacila još jednog cvrčka – pop divu Ninu Badrić.
Na njezin javni apel za spas branše odmah se javlja pametnjaković iz neke “špičkovine”, koji ju poziva da ne cmizdri pred nacijom već da zasuče halju, navuče kaljače te navrati k njemu malo kopati krumpire. Jer krumpiri su neobrani, nima koga da ih bere. Pardon, kopa. Pa bi onda razmažena diva mogla nešto prvi put raditi u životu.
Naravno, krumpiraš odmah u virtualnom svijetu pobire sladostrasne salve aplauza onih koji svršavaju na viziju Nine Badrić do koljena i lakata u blatu i krumpirima. A zatim bez grižnje savjesti iz džepova poreznih obveznika pobire i poticaje za nove nasade. A koji je zapravo krimen Badrićeve? Pazi sad: traži od države da nju i njene – pusti da rade!
Dakle, ne moljaka pomoć, ne žica minimalac, već samo da ih država pusti da slobodno koncertiraju. To možda nije realno u jeku pandemije, no, ponovno, od države ne traži toliko ruku koliko da tisućama onih koji u pozadini žive od tih nastupa ne podmeće – nogu. Vjerujemo li doista da ćemo bolje proći ako one u nevolji pustimo da potonu? Vjerujemo li doista da živimo “zero sum game” – ako nekog spasimo, da će biti manje za nas?
U kojem trenu se to Hrvatska pretvorila u kanibalsku splav Meduze? Kako smo zapravo upali u zamku da ne poštujemo tuđi rad? Kao da smo se mentalno vratili u 1948. u doba nasilne kolektivizacije, borbe protiv kulaka i agitpropskog uzdizanja ideala fizičkog rada i narodnih heroja i udarnika, od Boška Buhe do Alije Sirotanovića. Sve to u gospodarstvu u kojem radničke klase u tom socrealističkom smislu više nema ni za lijek.
Žrtva posljednjeg lova na vještice 20-godišnja je “influencerica” koja je jednom restoranu nudila da će ih pohvaliti na mrežama, a u zamjenu besplatno objedovati. Vlasnici su valjda ostali u šoku. Influencer, što je to? Onaj koji prenosi influencu? U doba korone?? Ima li neka hrvatska riječ za to? Utjecajnica, velite?!?
U virtualnom svijetu još uvijek divlja prava oluja, sve odjekuje od grmljavine pravednika koji se nadmeću tko će iz veće dubine svojeg probavnog trakta potegnuti hračak na “influencericu”. Serijskom silovanju kao da nema kraja. Kao da je doba kad se spaljuje Krnjo, neki pokušavaju nevještu 20-godišnjakinju proglasiti krivom za sve nastranosti virtualnog svijeta u cjelini. Najglasniji – redatelj Dalibor Matanić, koji nju u ime “radničke klase koja je sve svoje morala zaraditi RADOM” proziva “influenserskom spodobom”, a njezin način života – “rezerviran za šljam”.
Matanić očito ne shvaća da je “influenserstvo” samo još jedan oblik marketinga u cijelom svijetu te da je restoran mogao isto tako pristojno odbiti ponudu “utjecajnice” kao i neke “prave” agencije. Još gore, Matanić ne shvaća da je za mrave s početka priče i on samo još jedan uhljeb koji, za razliku od “influencerice”, novac ne žica, ali ga preko politički namještenih komesara za kulturu redovito dobiva iz proračuna.
Da je ovisio isključivo o prodanim kinoulaznicama, teško da bi nešto bilo od njegove karijere. Ovakvi ispadi samo me podsjete zašto duboko požalim kad god prekršim zavjet da više neću pogledati nijedan hrvatski film i na onu mučninu koja se u 90 posto slučajeva javi još prije izlaska iz kina. Matanić sebe s razlogom vidi kao mrava, ali za onog krumpiraša koji je napao Ninu Badrić, i on je samo još jedan jalovi cvrčak koji muze državni proračun, a cvrči uvijek jedne te iste dvije note na čvoru crne smrče.
Zašto Matanić ne kopa krumpire? Kad je od autokuće primio auto i slikao se uz njega, je li on bio filmski redatelj, stručnjak za aute – ili samo još jedan influencer? Je li to bio “besplatni ručak” ili poštena razmjena usluga? Govori li to loše njegovoj radnoj etici? Mislim da ne. No, “influencerica” početnica ima više pratitelja nego što je gledatelja njegovih filmova. Da, ima on pokriće i u filmskim nagradama, ali što to znači za one koji njegove filmove ne gledaju niti žele gledati? “Influencerica” je tu poštenija od njega – ako ne želiš, ne moraš je pratiti, a kamoli platiti.
