U balkanske parlamentarne krize uklopilo se europsko susjedstvo (Hrvatska). Plenković je “srušio” Most podrške svojoj Vladi. Ne zna se ima li za (n)ovu dovoljno ruku. Parlamentarna većina na državnoj razini i u BiH trenutačno ne postoji. Stranke vlasti i oporbe imaju po 21 zastupnika u Zastupničkom domu koji se sastoji od 42 člana. Manjinskoj, tehničkoj, stvarnoj ili bilo kakvoj drugoj vladi, odnosno Vijeću ministara, nedostaje barem jedna ruka.
Ni u ostalim balkanskim zemljama situacija nije puno bolja. Naprotiv. Oporba u Crnoj Gori još uvijek ne priznaje rezultate izbora na kojima je najviše glasova opet osvojio Đukanovićev DPS. Crna Gora je zamalo izbjegla državni udar, dok je Makedonija na rubu rata zbog sastavljanja vlade. Predsjednik Đorge Ivanov odbio je uručiti mandat lideru SDSM-a Zoranu Zaevu zbog, kako tvrdi, platforme koju mu je sastavila Albanija.
U Srbiji, pak, prosvjedi zbog Vučićeve autokracije. Za razliku od drugih država s nestabilnom većinom, on je taktikom - čim pobjedi na jednim izborima raspisuje nove, osigurao apsolutnu vlast. Došao je do pozicije kakvu ima Erdoğan u Turskoj. Jedan čovjek o svemu odlučuje. Nije dobro, dakle, kada pojedine države imaju manjinske ili tehničke vlade, koje generiraju konstantnu krizu, ali ni kada su većinske vlade jer se olako pretvore u diktaturu. Najopasnije je, ipak, kada stabilne vlasti nema u državama nezavršenih ratova, a takve su na Balkanu BiH i Makedonija. Kriza vlasti u tim zemljama ovaj se put događa istodobno i zbog toga je stanje puno opasnije.
Ponajviše te države i njihove krize može kontrolirati stabilno okruženje. Jedino što ohrabruje je širenje NATO-a i EU-a na ovaj prostor. Crna Gora je nekako izglasala ulazak u Sjevernoatlantski savez. Istodobno, EU je dosta daleko otišao u pregovorima sa zemljama zapadnog Balkana. Uz sve to, Bruxelles se na Balkanu ne doima kao ozbiljan autoritet.
Bilo bi prirodno da RH svoje europske demokratske standarde i NATO sigurnost širi na okružje, a da Bruxelles to bezrezervno podupire. Zbog čestih izbora i nestabilne većine, RH se ponajviše bavi sama sobom. U takvom prostoru Srbija sve više preuzima ulogu regionalnog lidera. Bude li Plenković dugo sastavljao vlast ili pak išao na nove izbore, autoritativnom Vučiću ostavlja širok prostor za potpuno preuzimanje primata na jugoistoku Europe. Za ostvarenje tih ciljeva hrvatsku predsjednicu i premijera diskreditira se na Balkanu za svaku izgovorenu riječ. Njihovim slabljenjem Miloševićev učenik i Erdoğanova kopija sve više postaje miljenik Zapada. Osobito Njemačke. Te međunarodne igre velikim su dijelom zaslužne što Vučić danas autoritativno vlada svojom zemljom, pa i regijom. Zato Hrvatska žurno mora osigurati stabilnu Vladu i krenuti u agresivniju vanjsku politiku. U protivnom, može postati regionalni patuljak. Cijenu takvog odnosa snaga ponajviše će platiti Hrvati u BiH
