Kada čovjek prenoći u Mostaru, nije zvuk ono što ga probudi ujutro, nego svjetlost. To znam iz iskustva. Svjetlost me dočekala pri dolasku u Mostar, pratila za vrijeme mog boravka od jutra do večeri, a kasnije, po odlasku, ostajala u meni kao glavna karakteristika moga sjećanja na Mostar.
Uvijek mi se činilo da je to što sija nad ovim od prirode povlaštenim gradom, i što prožima sve u njemu, neka naročita svjetlost, izuzetna po jačini i kakvoći. Uvijek sam mislio: s njom mora da ulaze u čovjeka ljubav za život, hrabrost i vedrina, smisao za mjeru i stvaralački rad.
Ovu kolumnu počeo sam riječima slavnog nobelovca i pokušao potražiti odgovor na pitanje – je li pod prozračnim mediteranskim nebom rodnoga grada Ilija Jakovljević stekao smisao za stvaralački rad i hrabrost kojom se suprotstavio vremenu ustaškog i komunističkog zla i zločina?
Jesen je 1993. godine. Ratuje se.
Akademik Šimun Musa, tada magistar znanosti, u jednome nevezanom razgovoru upita me što radim i bismo li sutra, u predvečerje, mogli poći do Makarske.
“Mogli bismo posjetiti zajedničkog prijatelja dr. Velimira Laznibata, prošetati i porazgovarati o jednoj zanimljivoj temi koja će probuditi i tvoju profesionalnu znatiželju” – reče mi, očekujući moj odgovor. O razlozima putovanja nije mi trebao ništa govoriti.
Stari ljudi kažu:
Muka ti ribu u vodu natjerati!
Jer, svaki susret s Makarskom rivijerom vizualni je ugođaj, a s Velimirom Laznibatom, najboljim i najdražim lektorom kojega sam imao priliku upoznati, uvijek je nešto posebno.
Primorac, Makaranin, obrazovan i elokventan, sa životnom suputnicom Dubrovkinjom Katom, i običan susret znao je pretvoriti u nešto što se čovjeku mora urezati u sjećanje.
Profesor i njegova kontesa Kata rođeni su i odrasli pod prozračnim nebom Mediterana što je, ja tako mislim, utjecalo na lakoću njihova govora, zvonkost osmijeha, ophođenja i razgovora.
Prije no što se vratim u središte današnje kolumne, osjećaj poštovanja tjera me napisati i ovo.
Kroz životni i radni vijek dr. Velimir Laznibat odgojio je i obrazovao generacije učenika i studenata i lektorirao bezbroj knjiga i časopisa. Bio je ponosan na sveučilišni časopis Mostariensia – časopis koji je znalački uređivao. Poratne godine na mlado mostarsko Sveučilište (odnekud) dovele su novog rektora, nove ljude, nove odnose i različite zaplete.
U vrtlogu nesporazuma i akademskog stresa profesor je izgubio moć govora. Sjećam se kako je dolazio u moj ured i s dlana lijeve ruke čitao nekoliko napisanih riječi da bi mogao reći:
“Dobar dan, kako si, kava…”.
Tužno je bilo vidjeti doktora književnih i lektorskih znanosti kako se muči s nekoliko jednostavnih slova i kratkih rečenica. Još tužnija je sudbina njegove životne suputnice, Dubrovkinje Kate.
Na Dan mrtvih svatko ide na groblje zapaliti svijeću i počistiti mjesto vječnog odmorišta svojih najbližih. Tako je i Dubrovkinja Kata pošla na mostarsko groblje Masline. Na grob supruga Velimira.
Bila je sama.
Nije imala vozilo.
Nije znala voziti.
Pozvala je gradski taksi.
Bilo je nevrijeme. Puhao je snažan vjetar, kakav inače zna puhati u uvali između mostarskih brda Kobilovače i Žovnice. Pri izlasku iz vozila vrata su zahvatila njezin mantil. Vozač to nije primijetio. Dodao je gas i nesretnu Dubrovkinju vukao po cesti dok se mantil nije otrgnuo, a ona, ni živa ni mrtva, ostala na pločniku ležati. Njezina smrt bila je teška. Jednaka onoj koja je na otočiću Daksi zadesila njezina oca i brata, ponosne dubrovačke gospare – kako je često govorila.
Ujesen 1944. godine, kada su partizanske jedinice ušle u Dubrovnik, jedne duge tamne noći pokupile su gradonačelnika dr. Ivu Karlovića, osam svećenika i 45 najuglednijih ljudi grada. Odveli su ih u Rijeku dubrovačku i na otočiću Daksa zatvorili u staru samostansku crkvu.
Na mjestu gdje se služe svete mise i Boga moli revolucionarna rulja započela je krvavi, obijesni pir. Gradonačelnika Dubrovnika, osam svećenika i 45 najuglednijih ljudi poubijali su i u more bacili. Bez suda, krivnje i osude pobijati najuglednije civile drevnog atenskog grada zločin je bez presedana.
Opet, kako tko gleda!
Za krvavi, osvetnički pir Splićanin Ante Jurjević – Baja (1913.) iste jeseni, uza sve počasti nove vlasti, proglašen je za narodnog heroja. Kada razborit čovjek spozna ovakvu ili sličnu povijesnu istinu, mora se upitati: Je li ovo, uistinu, moguće?
Moguće je!
Zlo je sastavni dio ljudske prirode koje ga neprekidno vuče u nesporazum i sukobe. U času kada se od čovjeka odmakne milost Božja, u pobjedničkom i osvetničkom zanosu, on je spreman učiniti sve. Zato zločinci nikada ne mogu biti pravednici vremena, časni suci i narodni heroji.
Ovakvo zlo ne može se zaboraviti. Oprostiti je uputno i korisno. Budističko vjersko učenje kaže da onaj tko čini zločin, ne čini ga prema svojoj žrtvi, nego prema sebi samome. Onaj tko čini zlo, doživjet će ono što je doživjela i njegova žrtva. Ante Jurjević - Baja umro je 2001. godine, sam, izopćen i u okolnosti općeg prijezira.
Veličanstvenom izložbom akademskog slikara Safeta Zeca spustili su se zastori na međunarodnu kulturnu manifestaciju Mostarsko proljeće, na dvadesete jubilarne Dane Matice hrvatske. U minula dva mjeseca žitelji grada, regije, države i njezina bližeg okruženja imali su prigodu uživati u najvećim glazbenim, dramskim, književnim i likovnim događajima.
Među umjetničkim događajima, po mnogočemu, izdvaja se jedan. U utorak 29. svibnja Hrvatsko narodno kazalište iz Mostara i dubrovačko Kazalište Marina Držića, u suradnji s Maticom hrvatskom Mostar, izveli su dramu “Logorilijada”.
Izvedba je bila uspješna, dostojna gromkog pljeska, sjećanja – Lovrijenca i najboljih dana Dubrovačkih ljetnih igara.
Glavni glumac Robert Pehar utjelovio je lik i duh Ilije Jakovljevića na način koji je dostojan divljenja, najljepšeg lovorova vijenca i najvećeg priznanja sveukupnog odvjetničkog reda. Predstavio je čovjeka kakvog ne poznaje odvjetnički red naše zemlje, zemalja bližeg okruženja, sve do Mahatme Gandhija (1869. – 1948.), slavnoga indijskog odvjetnika. S ovog svijeta otišli su iste, 1948. godine. Gandhi je otrovan, a Ilija ubijen.
Dr. Ilija Jakovljević Gandhi je grada Mostara i naše zemlje. Od one makarske, podbiokovske večeri, od davne 1993. godine, njegov život postao je i moja profesionalna preokupacija. Vjerovao sam u trenutak kada će se Ilija Jakovljević vratiti u svoj grad i tu se kroz sjećanje trajno nastaniti.
Bit ću jednako sretan kao i onoga 29. svibnja, ako odvjetnički red prepozna svoga uzora i mlađim kolegama pokaže kako se uspravno stoji i u trenucima kada omča prijeti i mač nad glavom stoji.
Zahvaljujući svestranom duhu i intelektu Ivana Vukoje, ravnatelja Hrvatskoga narodnog kazališta u Mostaru, svakako i akademika Šimuna Muse, nakon ustaškog i komunističkog logorovanja i polustoljetne zavjetne šutnje. dr. Ilija Jakovljević (Mostar, 1898.), odvjetnik, književnik, književni kritičar, pjesnik, politički pregalac, praktični vjernik – katolik, uznik i patnik, vratio se na kulturnu i kazališnu scenu.
U travnju 1948. godine dr. Ilija Jakovljević uhićen je i odveden na saslušanje u Beograd. Vraćen je u Zagreb i zatočen u logoru na Savi. Nekoliko mjeseci kasnije (28. listopada) ubijen je. Pod ozbiljnom prijetnjom njegov sin Dinko bio je primoran potpisati da je otac počinio samoubojstvo.
Istu sudbinu doživio je i Andrija Hebrang. I on je lipnju 1949. godine počinio samoubojstvo. Dođe to ljudima. U neko doba vole se sami ubijati.
Akademik Šimun Musa otvorio je polje moje profesionalne, etičke i književne radoznalosti. Dao mi je na čitanje roman “U mraku”, pripovijetke “Otrov uspomena”, “Liriku nevremena” i druga djela koja je proučavao i sistematizirao u svoj doktorski rad.
Čitajući prozu i poeziju dr. Ilije Jakovljevića, stekao sam duboko poštovanje prema žrtvi njegova života i još dublju odvratnost prema onima koji su ga progonili i bez suda i osude ubili.
Dr. Ilija Jakovljević pisao je svevremenu prozu i najbolju poeziju.
U romanu “U mraku” posvećenom rodnom gradu, kroz iskren misaon razgovor s profesorom Sretenom, piše:
“Nakon sloma staroga režima doći će nova država. I ona će zahtijevati pokornost. Nova vlast zajašit će narod i kožu će mu oderati. Govorit će o slobodi, a mi slobodni nećemo biti. Skora budućnost nije osobito ružičasta, ali treba biti hrabar i ustrajan”.
Rodna Hercegovina, mitska zemlja, bila je njegova ljubav i preokupacija.
Zato i pjeva:
Biju nas suše i vjetrovi,
naša je zemlja tvrda,
a opet srcu su najdraža
ta naša sirota brda.
Dr. Ilija Jakovljević, kao odvjetnik, uspješno je branio svoje klijente.
Kao književnik lijepo je romane pisao, a kao pjesnik vješto stihove slagao. Ipak, nije znao da Vladimir Iljič Lenjin, politički uzor Ante Jurjevića - Baje, nije volio Beethovena i njegovu božanstvenu glazbu.
Beethovenove simfonije škode komunističkoj revoluciji. Ugodnije je slušati glazbu koja nastane kada se čovjeku spraši metak u čelo – govorio je tovariš Lenjin.
E, moj dobri doktore Ilija!•
