U prošlome stoljeću, pod geslom bratstva i jedinstva, meštri i masoni svih boja, razreda i staleža pokušali su srodne slavenske narode ujediniti. Vjerovali su da se u granicama, koje su nacrtali versajski kartografi, balkansko “bure baruta” može držati pod nadzorom.
Pogriješili su!
Njihove građevine nisu izdržale povijesne kušnje. Nijedna građevina, ni najobičnija brvnara, ne može se graditi bez urađenih, razrađenih i proučenih projekata, osobito onih koji se bave statikom. Nijedna građevina nije duga vijeka ako su njezini temelji na geološkim ili povijesnim klizištima.
Zašto?
Zato što u graditeljstvu postoje materijali koji se ne slažu. Neki su dugovječni i otporni. Neki su sezonske naravi – lako korodiraju i propadaju. Tako je i sa zajednicama naroda različitih povijesnih mijena, različitih jezika, kulturnih i gospodarskih postignuća.
U vrijeme okončanja Prvoga svjetskog rata (1918.), između Kosova i Vojvodine, Makedonije i Slovenije, bilo je malo povijesnih, kulturnih i gospodarskih spona.
Svaki arhitekt zna da za građevine podignute na klizištu ne treba potres petoga ili šestog stupnja Mercallijeve ljestvice; za njih je dovoljan mali potres, jaka bura ili košava, da se sve sruši kao kula od karata. Ozbiljni problemi nastaju kada se takve “kule” podižu, a još veći – kada se one uruše.
Neke državne tvorevine razišle su se na civiliziran način po načelu – “svatko na svoju stranu“, a one druge, zakrvljene, utonule su u rovove ranijih i aktualnih nesporazuma.
Našem jadu kraja nema!
Nije slučajno predsjednica Republike Hrvatske kazala da će puno vode proteći dok se ne usklade odnosi Hrvatske i Srbije, dviju značajnih država oko kojih se Balkanski poluotok desetljećima spotiče.
Bila je u pravu!
Odnosi između prvih susjeda, Republike Hrvatske i Republike Srbije, ozbiljno su se zaljuljali, rigaju vatru kao da s nestrpljenjem čekaju vojnu zapovijed – pali!, a u našoj zemlji gori na sve strane. Plamti i u njezinu vrhovnom zapovjedništvu, u njezinu tročlanom Predsjedništvu.
Zašto?
Zato što se na našim prostorima prošlost ponavlja, što ona nije magistra vitae, učiteljica života, i što ona, po radikalnim ideološkim pravcima osvete, ruši sve pred sobom. Svake, pa tako i ove godine, u proljeće, u najljepše godišnje doba kada se priroda budi i lipe cvatu, sjećamo se prošlosti koja nikome ne može biti izvor nadahnuća i ponosa.
Naprotiv!
Svako novo proljeće budi strah i doziva novu neizvjesnost.
Ova sjećanja zovu na molitvu i nadu da se na Balkanskom poluotoku dvadeseto stoljeće nikada više ne ponovi. E, da bi se ova molitva uslišala i nada ispunila njegove prostore, treba temeljito provjetriti i prozračiti, a neke ljude privesti zdravoj pameti.
Naravno, ako je to moguće!
Jer – vjetrovi s Bospora, Kavkaza i Schwarzwalda, neće rastjerati tamu po Mostaru; neće ni po Bosni – umornoj, poniženoj i iscrpljenoj starici kojoj svaki dan netko, na svoj način, zaziva misu zadušnicu.
Tako Valentina Matvijenko, kako kažu - mali Putin, prije desetak dana, usred Parlamenta naše zemlje, bez diplomatskih obzira i osjećaja, reče da Ured visokog predstavnika treba ukinuti, a Bosnu i Hercegovinu kao državu razvlastiti.
Jedni vrište i govore da je to neviđen diplomatski skandal (i jest); drugi slave i kažu: “Dobro ste čuli!”. Poruku moćne predsjednice Gornjeg doma Dume Ruske Federacije treba upamtiti!
Moj osjećaj je da je to pucanj u potiljak.
Mir Balkanskog poluotoka može se pronaći samo u zajednici prosvijećenih europskih naroda. Put prema toj zajednici iznutra je zamršen, a izvana isprepleten interesima velikih sila.
Ako se ne pronađe put spasa i izlaska iz začarana kruga, teško će ova zemlja ostati ono što jest i ono što bi trebala biti.
Ponovit će se bezumna povijest.
Vrijeme je na izmaku.
Na političkoj sceni djeluju ljudi opasnih namjera!
Kada je u studenome 2014. godine iz haaškog zatvora na privremenu slobodu pušten dr. Vojislav Šešelj, to je kod stručnjaka kaznenog, kazneno-procesnog prava i običnih ljudi izazvalo nedoumicu, a kod žrtava njegova govora mržnje – vulkanski bijes. Govorilo se da je dr. Šešelj otpušten iz pritvora zbog teške kancerogene bolesti. Jedni su govorili da nije istina, drugi da se Sud zapleo u optužnici koju ne može razriješiti, a oni treći – da je pobijedio koncept njegove brutalne obrane. Po izlasku iz Haaga, slavodobitno je govorio:
“Pobijedio sam haašku neman i ostavio je da krvari!”.
Ponašanje nakon puštanja na slobodu, pozivanje na rat i mržnju, paljenje zastave susjedne Republike Hrvatske, Europske unije i NATO saveza, ostali su nekažnjeni. Nalog haaškog Tužiteljstva da se mora vratiti u pritvor ostao je nerealiziran. Mladen Delić, slavni komentator, nakon svega, uzviknuo bi:
“Ljudi moji, je li ovo moguće!?”.
I tako, nakon svega, razuman čovjek mora se upitati tko je zapravo dr. Vojislav Šešelj.
Je li on izvršitelj prljavih poslova Slobodana Miloševića i Aleksandra Vučića? Je li on blizak suradnik međunarodnih udruga koje održavaju stanje kontroliranog kaosa ili se njegov briljantan um izlizao propovijedajući i zazivajući mržnju?!
Očito je da organizam dr. Vojislava Šešelja nije zahvatila teška kancerogena bolest (hvala Bogu!), ali je zanimljiv virus ovladao schevenigenskim ćelijama.
Po svemu sudeći, u pravu je Florence Hartmann, francuska književnica, novinarka, bivša glasnogovornica Haškoga suda, kada kaže i piše:
“U Haaškom sudu rade neodgovorni ljudi koji revidiraju povijest ratnih sukoba”.
Dr. Vojislav Šešelj, punim plućima, uključio se u politički život Republike Srbije, postao je narodni zastupnik i njegov politički uzlet ne smije se podcijeniti. Treba se čuvati jer – teško je popravljati ono što je pokvareno – piše nobelovac Ivo Andrić.
Politički rehabilitirani ratni zločinac šeće se od jedne do druge televizije, od jedne do druge novinske redakcije, propovijeda mržnju i poziva na nove ratne sukobe. Nakon što mu je izrečena desetogodišnja kazna zatvora i proglašen ratnim zločincem, kao nitko i nikada reče:
“Ponosan sam na svoje ratne zločine, ponovio bih ih s većim zanosom”.
U Hrtkovcima, pitomom vojvođanskom selu nastanjenom najvećim dijelom hrvatskim življem, priprema proslavu 26. mučne godišnjice. Tada je (6. svibnja 1992.), na velikom skupu, imenom i prezimenom, prozvao ljude hrvatske nacionalnosti i zapovjedio da se odmah moraju iseliti.
Za vrijeme brižno pripremanog posjeta izaslanstva Sabora Republike Hrvatske, dr. Vojislav Šešelj, kao narodni zastupnik, ušao je u Skupštinu Republike Srbije, otrgnuo državno znamenje, zastavu Hrvatske, gazio je i psovao ustašku majku. Ovakvo ponašanje moralo se sudski sankcionirati.
Kada je narodna zastupnica Aleksandra Jerkov upitala kako Vojislavu Šešelju, po sili zakona, nije uskraćen zastupnički imunitet, odgovorio je:
“Toj ustaškoj k***i njušku treba razbiti!”.
Zato nije čudo što ozbiljni politički analitičari i diplomati otvoreno pišu i na sav glas govore da bi se u našoj zemlji i njezinu bližem okruženju u dogledno vrijeme mogli dogoditi nemiri.
Ovo proljeće ili dolazeća izborna jesen mogli bi nam, umjesto mirisnog cvijeća i zrelih plodova, donijeti crne kapuljače i kaos ulice.
Republika dugih cijevi pristojno se naoružala, a predsjedatelj Predsjedništva naše zemlje kaže: “I mi užurbano proizvodimo tenkove i dronove za – ne daj Bože”. Kao da ne znaju da naši narodi, i bez zapaljive retorike, žive na dubokim slojevima eksploziva koji se pali s vremena na vrijeme.
Dobar i razuman domaćin najprije će počistiti svoje dvorište jer korov nikom ne donosi sreću i korist. Zakrvljene ljude na Balkanskom poluotoku treba opominjati da se u svakoj misli i postupku čuvaju nesvjesne i urođene mržnje. Jazovi su duboki i jednoga dana svi zajedno mogli bismo se stropoštati u beznađe i očaj. Sami se moramo čuvati jer je danas na političkoj sceni puno zelene salate i nedozrela voća. Čak i takvih kojima ni mostovi nisu dobro došli! A oni su, kaže Ivo Andrić, važniji od kuća i hramova; oni ne služe ničem što je zlo i tajna, oni nose nezasićenu želju da se poveže i izmiri sve što iskrsne pred našim duhom, očima i nogama.
O ćupriji na Pelješcu – nekom drugom prigodom!
