Četrdeset i druga obljetnica međugorskog fenomena, koja je obilježena ove nedjelje, pokazala je da je Međugorje ponovo u starome sjaju i slavi. Čak je možda i više hodočasnika bilo nego posljednjih, pretpandemijskih godina, jer su se rijeke ljudi počele u to hercegovačko mjesto slijevati od ranih jutarnjih sati. Mnogi su dolazili noću i u zoru pješice, a kulminacija je bila na svečanoj večernjoj misi, koju je pred prepunim vanjskim oltarom služio provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozo Grbeš, a koncelebriralo mu je čak 285 svećenika iz 34 zemlje.
Impozantne su to brojke s nekog vjerskog okupljanja s kojima se, zacijelo, ne može podičiti niti jedno slično duhovno središte u svijetu. Budući da su mise služene gotovo svakoga sata, može se procijeniti da je kroz Međugorje u jednome danu prošlo možda i više od stotinu tisuća hodočasnika. No nadmetanje brojkama više ne bi trebalo biti u središtu pažnje u novoj eri u koju je zakoračilo Međugorje prije nekoliko godina. Brojke su bile važne u vremenu kada je Međugorje bilo osporavano na raznorazne načine, najviše iz same biskupije kojoj pripada, pa su brojke u kojima su isticani dolasci tisuća i tisuća hodočasnika bile jedini vidljivi argument, koji bi u očima svijeta pokazao da je Međugorje autentično i važno za današnji svijet. Odnosno, da ljudi koji u Međugorje dolaze sa svih strana svijeta prepoznaju njegovu vjerodostojnost, koju nažalost samo lokalna crkva, poput one evanđeoske prispodobe o tome može li išta dobroga doći iz Nazareta, ne prepoznaje njegovu znakovitost.
Važnost Međugorja prepoznao je papa Franjo, koji je u proljeće 2017. prvo u nj poslao svojega izaslanika mons. Henryka Hosera, kojega je u proljeće 2018. instalirao za vatikanskog upravitelja župe Međugorje, izuzevši je tako jurisdikcijski ih Mostarsko-duvanjske biskupije. Od toga trenutka započinje ta tzv. nova era Međugorja. Nastavlja se pozitivnim Hoserovim izvješćima koje je slao papi Franji u Vatikan, što je ponukalo papu da 2019. ukine zabranu svećenicima da organiziraju hodočašća u Međugorje, pa su se za međugorskim oltarom vrlo brzo našli visoki vatikanski prelati, biskupi, nadbiskupi i kardinali iz cijeloga svijeta. Što je dotad bilo nezamislivo.
Motive za takve poteze papa Franjo zacijelo je našao u još uvijek neslužbenom izvješću tzv. Ruinijeve komisije. Odnosno, Međunarodnog istražnog povjerenstva Svete Stolice za Međugorje, koju je 2010. osnovao papa Benedikt XVI. i koja je četiri godine istraživala međugorski fenomen pod vodstvom kardinala Camilla Ruinija. Nalaz komisije bio je da se prvih sedam dana fenomena već sada može držati autentičnima, a da će se ostalo razdoblje još istraživati, jer ukazanja traju i dan danas. Taj nalaz pokušao je na perfidan način osporiti nekadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere kardinal Gerhard Muller, no papa Franjo je, kako je sam rekao, s jedne subote na nedjelju tražio da mu dostave nalaz i odonda je kod njega. A Mullera je umirovio nakon svega dvije minute razgovora po isteku njegova mandata tj. kanonske dobi za mirovinu.
I to je današnja stvarnost Međugorja. Koje, usprkos impozantnim brojkama i vjetru u leđa koji sad puše iz Vatikana, ne smije zaboraviti svoje prve dane i mjesece. Odnosno, ljude na čijim je leđima stasalo današnje Međugorje. To su u prvome redu vidioci i njihove obitelji, a onda i svećenici-mučenici Međugorja, poput fra Joze Zovka, fra Slavka Barbarića i fra Tomislava Vlašića. Koji su svoju slobodu, život i zdravlje žrtvovali za Međugorje kakvo je danas.
