U dnevnom tisku i drugim sredstvima javnih komunikacija često se piše i govori o tamnoj strani naše svakodnevice. Nema dana kada se naslovne stranice ne “ukrašavaju” vijestima o tome da je netko uhićen i pritvoren.
I običnom promatraču mora upasti u oči da tu nije sve kako Bog zapovijeda i zakon nalaže.
Netko u pritvoru završi bez zakonske osnove, a s druge strane, kriminalci ozbiljna formata, u Armanijevim odijelima, plove i lete svojim luksuznim jahtama i zrakoplovima, slobodno šeću i uživaju u carstvu poslovnih prijevara.
Kako i kada se izriče mjera pritvora?
Kada se pojavi osnovana sumnja da je neka osoba počinila kazneno djelo, prema njoj se mogu izreći različite mjere.
Mjera pritvora - mjera lišenja slobode - može se izreći kada se osumnjičena osoba krije, kada postoji opasnost od bijega, kada postoji bojazan da će uništiti, sakriti ili krivotvoriti dokaze te, konačno, kada postoji opasnost da bi boravkom na slobodi mogla utjecati na svjedoke i ponoviti ili dovršiti pokušano kazneno djelo.
Pritvor se uvijek određuje na početnih 30 dana.
Kada je riječ o kaznenom djelu za koje je zapriječena vremenska kazna zatvora dulja od 10 godina ili teža kazna, pritvor se može odrediti kada je djelo posebno teško, kada može izazvati teške posljedice i kada boravak osumnjičene osobe na slobodi narušava javni red i mir.
To su takozvane - izvanredne okolnosti.
U praksi našega kazneno-procesnoga prava, nažalost, vlada načelo selekcionizma. Sve može biti i ovako i onako. Kao branitelj generala Ivana Andabaka i punomoćnik oštećenih obitelji Šantić i Kafadar, dvadeset godina slušam iste priče. Sjaj jutra nikako da rastjera tamu minule noći.
Zapravo, nije riječ o pravnoj enigmi, nego o nedostatku političke volje da se teška kaznena djela izvedu na pravosudni čistac. Tako je svugdje i uvijek kada država ili netko drugi u njezino ime - ubija.
Dok ovo pišem, znam da mogu izazvati burnu reakciju sličnu onoj od 9. studenoga 2000. godine.
Na početku istrage u predmetu “Jozo Leutar” Ministarstvo unutarnjih poslova Federacije Bosne i Hercegovine izdalo je priopćenje za javnost koje je na televizijskim i radijskim postajama ponavljano iz sata u sat:
“Zaista čudi da je ugledni mostarski advokat Josip Muselimović informacije učinio dostupnim javnosti i tako doprinio da se istraga zakomplicira i usmjeri u drugom pravcu”.
Eto, ja sam, kako kaže Ministarstvo unutarnjih poslova, zakomplicirao istragu u namjeri usmjeriti je u pogrešnom smjeru. Kada bi predmet doministra Joze Leutara krenuo putem kojim zakon nalaže, potpisniku priopćenja za javnost ne bih želio biti branitelj. Znam da mu ne bih mogao pomoći.
Po tko zna koji put kažem i sada ponavljam:
Sve je jasno!
Sve početne, potrebne informacije nalaze se u spisu Županijskoga suda u Sarajevu broj K:28/01, naravno ako je spis sačuvao svoju nevinost i ako netko zainteresiran i moćan nije napravio sanitetsko čišćenje dokaza.
Puno je zainteresiranih!
Moćni su!
I sve im je dostupno!
I s predmetom generala Vlade Šantića sve je čisto kao što su čiste vode lijepe rijeke Une. A optužnice - ni na vidiku!
U dopisu od 22. listopada 2015. godine bihaćki županijski tužitelj piše mi:
“Po mojoj procjeni, optužnica će biti podignuta u prosincu 2015. godine…”
Dakle, za dva mjeseca. Dobro je, pomislih!
Prođe 2016. i polovina 2017. godine, a optužnice nema.
Kako će je i biti u gradu koji je Rasima Delića, generala Armije BiH, osuđenika za ratne zločine, častio imenom jedne svoje nemale ulice.
Kada bi i ostale konstitutivne strane slijedile ovaj besmisao, Široki Brijeg, Kiseljak i Pale mogli bi svoje trgove častiti imenom Mladena Naletilića Tute, Tihomira Blaškića i Momčila Krajišnika.
Svi su bili na istom sudu i svi su osuđeni za najteža kaznena djela.
“Ludih ljudi i kriva drveta nikada neće nestati”, kaže jedna hercegovačka mudrost.
Istraga o ubojstvu Joze Kafadara, uglednog srednjobosanskoga gospodarstvenika, ušla je u četvrtu godinu. Pomaka nema!
Istraga tapka u mjestu. I tapkat će!
Uvjeren sam da će to teško ubojstvo doživjeti reprizu istrage u predmetima Joze Leutara i Vlade Šantića. Uvjeren sam i u to da mi Dragan i Vlatko, sinovi mučki ubijena Joze, zbog odvjetničkoga pesimizma, neće otkazati punomoć. Pametni su to ljudi! Znaju gdje su i što se oko njih događa.
Ni u susjednoj Republici Hrvatskoj stanje nije puno bolje. Afera “Agrokor” ili, točnije, afera “Todorić”, kao zmija udav, smotala se oko vrata mlade neoprezne države i siše sokove poslovne avanture razvratnog gazde, njegovih mentora, suradnika i suučesnika.
Hrvatski poslovni Titanic uplovio je u mutne vode. Stanje kontroliranoga kaosa pokušava se nadzirati.
Pitanje je - može li to pomoći?
Požar je buknuo i on će se, tijekom ove ili s proljeća iduće godine, rasplamsati do neslućenih razmjera. Rasplamsat će se u trenu kada vjerovnici aktiviraju svoja zaštitna sredstva za naplatu potraživanja.
Istina, kombinat na čijoj je palubi pedesetak tisuća djelatnika, za sada, pluta po površini vode. Pitanje je - hoće li popustiti zaštitni mehanizmi?
Nešto hrabriji govore da se nasukana krstarica može spasiti od havarije i potonuća.
Mnogi su vjerovali da je Titanic, najveći i najbolji brod toga vremena, nepotopiv. Kada je u proljeće 14. travnja 1912. godine, uz neviđeno slavlje, isplovio iz Southamptona prema New Yorku, nitko nije mogao pomisliti da je to njegovo posljednje putovanje. Nažalost, udario je u santu leda i završio u dubinama Atlantskoga oceana, a s njim i 1517 nesretnih putnika.
Ljudi koji malo dulje pamte sjećaju se afere “Agrokomerc” i sudbine Fikreta Abdića, moćnog poslovnog čovjeka iz Velike Kladuše.
Kada su vjerovnici aktivirali zaštitne mehanizme plaćanja - mjenice - poslovni div se raspao, desetak tisuća radnika završilo je na ulici i burzi rada, a njezin čelni čovjek u bihaćkom zatvoru. Ozbiljni analitičari govore da je afera “Agrokomerc” osmišljena u Beogradu radi rušenja Hamdije Pozderca, tada utjecajnoga političara, i same Republike Bosne i Hercegovine. O tomu svjedoči i knjiga “Kobne godine” autora Branka Mikulića, bivšega predsjednika Izvršnog vijeća SFRJ.
Ima li, možda, i u aferi “Agrokor” natruha subverzivno-zaplotnjačkog političkog djelovanja?!
Na početku ove kolumne pisao sam o zakonskim razlozima zbog kojih se prema nekoj osobi može odrediti mjera pritvora. Pisao sam o pravosudnom selekcionizmu u našoj zemlji. Načelo “može ovako, može i drukčije” vlada i u našem najbližem susjedstvu.
Prije godinu dana prema Milanu Bandiću, zaslužnom gradonačelniku Zagreba, određena je mjera pritvora zbog pravno banalnih razloga. Pa i zbog toga što je dao službeno vozilo da se Sandra Perković, svjetska prvakinja i ponos nacije, dovede na sjednicu Skupštine grada i jedna druga - odvede na nužni liječnički pregled.
Čovjek koji je u godinama poraća u crno zavio gospodarstvo jedne zemlje, koji svojim zrakoplovom može odlepršati, svojom jahtom otploviti, u podrumu raskošna dvorca sakriti se da ga nitko pronaći ne može - slobodan je.
Slobodni su i njegovi mentori, suradnici i suučesnici.
Eto, to se zove suvremeni pravni poredak.
