Kompromitirajuće i šokantno je Haaški sud okončao svoj četvrtstoljetni rad.
Ostat će upamćen po svojoj zadnjoj predstavi u kojoj je ubio hrvatskog generala i teško optužio jedan narod. Koji se organizirao samo zato kako bi se obranio od velikosrpske agresije. Tako je obranio i dvije domovine - Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Haag je sve pretvorio u suprotnost. Praljak i ostali osuđenici, Hrvatska i Hrvati postali su žrtve međunarodnog pothvata kakav se ne pamti još od Bleiburga.
Riječ je o nečemu do sada nezabilježenom u međunarodnom pravu, ali i političkoj praksi. U najmanju ruku je uvredljivo što zadnja haaška presuda Hrvatsku i Hrvate označava kao agresore, aktere udruženog zločinačkog pothvata, a Srbiju, iz koje se zapalilo fitilj sukoba i zločina na prostoru bivše Jugoslavije, gotovo amnestirao bilo kakve odgovornosti.
Ostat će zabilježeno da je Srbija ostala bez jasne osude, pa i odgovornosti za sve što se devedesetih godina prošloga stoljeća događalo na ovim prostorima. Međunarodna zajednica je krivca našla u Hrvatskoj i Hrvatima. Vrlo temeljito su događaji, odluke, procesi istrgnuti iz konteksta.
Stvorena je apsurdna slika u kojoj je samo HVO ratovao, a svi drugi (Bošnjaci i Srbi) su bili žrtve. Kao da u svim događanjima tih godina nije bilo drugih vojski, njihova djelovanja, hrvatskih žrtava. Njihovih progona, logora, masovnih grobnica... Prema Haagu, postoje samo hrvatski zločini i nehrvatske žrtve. Sve drugo je kao pobrisano. Čak i hrvatska vojna te humanitarna pomoć Bošnjacima, prihvat stotina tisuća bošnjačkih izbjeglica, sprečavanje nove Srebrenice u Bihaćkoj krajini…
Zloupotreba presude hercegbosanskoj “šestorci” tek predstoji. Haag je dodatno otvorio prostor za politički progon Hrvata, posebice u Bosni i Hercegovini, gdje ih se ionako nastoji svesti na nacionalnu manjinu i isključiti iz procesa upravljanja državom. Sad se i novi sudski procesi protiv Hrvata čine sasvim izvjesnim.
Dugoročnu nacionalnu pomirbu teško je očekivati. Haaški sud učinio ju je gotovo pa nemogućom. Hrvatska se više, kao do sada, ne smije držati po strani i nijemo promatrati kako joj se steže omču oko vrata. Reagirati se mora odmah. Pred UN-om ili drugim međunarodnim institucijama mora krenuti u reviziju presude, braniti svoju povijest i budućnost. Odgovor u svakom pogledu mora biti odlučan. Recimo, pokrenuti i kontraprocese.
Primjerice, s teritorija BiH izvršena je agresija na Hrvatsku, a nitko za to nije odgovarao?! Tezu o “udruženom zločinačkom pothvatu” trebala je pobijati hrvatska politika, a ne odvjetnici optuženika. Oni su i bili zaduženi za obranu pojedinaca, a ne države. Na ovakav način niti su uspjeli obraniti svoje okrivljenike ni Hrvate.
Unatoč svemu, u razdoblju koje slijedi Hrvati iz BiH hladne glave s Bošnjacima trebaju pokušati pronaći put koji ih vodi u budućnost. Previše je do sada bilo stranputica na koje su ih često do sada usmjeravali međunarodni predstavnici. Koji su ih “kolektivno ubijali”.
Ne pronađu li “put spasa”, očaj će ih prisiljavati da, poput Praljka, kolektivno piju njegov “lijek”. A i do sada je kardinal Puljić upozoravao: “Žele nas žive zakopati”.
