vake nedjelje, točno u jedanaest sati, s proljeća do kasnog miholjskog ljeta, s pjesnicima Mirom Petrovićem i Draganom Marijanovićem, dr. Zdenkom Ostojićem i Vladom Lukićem, počasnim konzulom Republike Mađarske, družim se na ritualnoj kavi i ugodnom razgovoru.
Nekada se pojavi još koji, uglavnom zanimljiv čovjek i sugovornik. I bez njega, s ovih susreta vratim se osvježen novim stihom, literarnim zapisom, korisnim ortopedskim savjetom i pričom kako je bilo ugodno živjeti u Budimpešti, na obalama lijepog plavog Dunava.
Tako je bilo i u nedjelju, 22. listopada, u vrtu prestižnog mostarskog kafića Gardens, omiljenog okupljališta svih uzrasta. Dok zrake sunca ne prijeđu preko visokih borova i još viših platana i nestanu iza osmokatne zgrade, u dvorištu kafića djeca se veselo igraju, roditelji i gosti uživaju zagrljeni zaštitnom kamenom podzidom od vozila koja često, u jednom i u drugom smjeru, bezglavo jure.
“Bezglavo” jure i konobari – Alen, Tiho, Pero i Slaven, da svakog gosta s osmijehom dočekaju, posluže i isprate. Lijepo ih je vidjeti, ali bi – tako mnogi govore – bilo ugodno sresti i neku mladu, vitku, lijepu Hercegovku, kakve se mogu sresti i vidjeti u susjednim kafićima. Damir, vlasnik kafića, iskusan čovjek i ozbiljan ugostitelj, kaže:
Sve je pod videonadzorom; najvažniji je mir u kući.
Dok smo razgovarali i sučelili mišljenja o Agrokoru ili Agrohororu, kako se sve češće može čuti, aktualnoj gospodarskoj i političkoj megaaferi koja žestoko trese Republiku Hrvatsku, a s okolicom zasad lagano otresa, na mobilnom telefonu vidio sam poziv kolege Jusufa Juse Halilagića, dugogodišnjeg tajnika Ministarstva pravosuđa Bosne i Hercegovine. Nakon nekoliko uobičajenih i ritualnih upita reče mi:
U Strugama smo... Volio bih da dođete, da se družimo i vidite što smo uradili.
Rođeni Čapljinac odradio je svoje pravosudne sarajevske dane, ispratio nekoliko ministara pravosuđa, utkao se u sva zakonska rješenja starog i novog doba, a sada sa suprugom Suadom, sarajevskom odvjetnicom, svakoga vikenda, u miru, uz rijeku Trebižat, pravi strategiju – kako obraniti one koji su zatražili njihovu pravnu pomoć.
Dugo se nismo vidjeli.
Treba poći!
Nabrzinu sam se preodjenuo, upalio auto i pošao put Bune, Počitelja, Čapljine i Mogorjela do čarobnih Struga. Na svakom od ovih mjesta bilo bi dobro zastati i porazgovarati sa stoljećima koja, na raskrižju četiriju rijeka, velikog blata i još prostranijeg mora, drijemaju i svjedoče kako je to bilo značajno civilizacijsko središte i odredište.
Teško je u Europi naći zemlju koja je tako zanimljiva kao što je Hercegovina. Tu su se, na malom prostoru, isprepleli svjetovi, sukobi i različite sudbine. Struge su posebno pitomo i šarmantno primorsko mjesto. Nisu slučajno ptice selice na svom “općem saboru” odlučile nastaniti se u susjednom Hutovu blatu i to mjesto pretvoriti u svoje najveće europsko stanište. Nisu ptice slaba vida. Nadletjele su one sve krajeve i s visine vidjele da je tu najljepše.
Svako putovanje dolinom rijeke Neretve u meni probudi emocije kao da ću u Strugama, nadomak Gabele, pored Ante Krešića, koji medom i pripravcima hercegovačkih trava liječi i ono što je neizlječivo, sresti meksičkog znanstvenika Roberta Salinasa Pricea i s njim uletjeti u podzemni svijet mitske Troje, u središte rata koji se odigrao tisuću i dvije stotine godina prije Krista.
Kao što će vam svaki čovjek na Duvanjskom polju reći da je prvi hrvatski kralj Tomislav okrunjen u blizini njegove rodne kuće, tako će vam svaki Čapljinac reći da je na ušću rijeke Trebižata vođena velika bitka, a potom da je tu, u Gabeli, i drevna Troja. A tko zna i tko sa sigurnošću može reći da tako i nije?
To ćemo prvi reći mi!
Za nas Troja nije u Gabeli, Gospa nije u Međugorju, piramide nisu u Visokom, ali Troja jest u Grčkoj, Gospa u Francuskoj i Portugalu, u Lourdesu i Fatimi, piramide u Egiptu.
Eto nam pameti! – rekla bi moja pokojna baba Iva.
U Strugama, na rijeci Trebižatu, između jednoga i drugoga mosta, s desne strane puta, rodna je kuća akademika Jakova Pehara. Ograđena je, ipak ne tako visoko da se ne bi mogla vidjeti i osjetiti ruka vješta arhitekta hortikulture.
Njegov hortikulturni rukopis može se vidjeti u Posavini, Srednjoj Bosni, Hercegovini i Dalmaciji. Ako se kao putnik i namjernik nađete u ovim krajevima pa vidite uredno zasađena i poredana stabla, podšišane ograde, raskošne cvjetne nasade, ne trebate dvojiti oko toga tko je to osmislio, projektirao i uradio.
Akademik i profesor emeritus ponosno korača sa svojih 90 godina, kao da ih nema. U godinama duboke starosti čovjek je primoran promijeniti vrijeme ustajanja, dnevnog odmora, počinka, prehrane i svega drugog. Nema lake starosti; nikada je nije ni bilo. Starost i bolest dvije su rijeke istog sliva, konačna utoka i vječna smiraja.
Postoje ljudi koji su izvan ovih pravila. Akademik Pehar i danas s istim žarom savjetuje mlade studente, znanstvenike početnike, priprema izlaganja za ozbiljne međunarodne konferencije koje će održati u proljeće 2018. godine, savjetuje svakoga tko mu se za pomoć obrati. Uza sve osobne i narodne nevolje, uz neizostavni osmijeh, reći će vam:
Život ima svoj smisao.
I jedna odluka općine Čapljina ima svoj smisao. Gradski park posvetila je imenu ovog neumornog čovjeka koji šezdesetak godina brine o urbanom izgledu grada. Zato i jest, to će svatko reći, Čapljina jedan od najuređenijih gradova u našoj zemlji.
U svakoj prilici pitam – što je s parkom?, i uvijek dobijem isti odgovor:
Za sada nema sredstava za obnovu.
Kao da treba podići Pelješki most!
Nekoliko stotina metara dalje od rodne kuće akademika Pehara nalazi se nova kuća Halilagićevih. Dvoje iskusnih pravnika, sa sinovima Emirom i Nedimom, arhitektom i liječnikom, skladno grade obiteljsko gnijezdo koje je lijepo vidjeti i osjetiti.
Martin Raguž, glasoviti sarajevski odvjetnik, obiteljski prijatelj i neponovljivi kozer, priča da je Jusa za Suadom, po bosanskoj magli, išao do njenog rodnog Maglaja, a ona za Jusom, kao za brzim vlakom, do Konjica trčala.
Sreća ih prepoznala, ujedinila i blagoslovila – zna to Martin prijateljski i s poštovanjem reći.
Stazom koja vodi od ulazne kapije do parkirališnih mjesta prošao sam lagano i promatrao kako sve treperi od jesenje ljepote. Obišli smo lijepo oblikovani travnjak i prošli alejom nabreklih šipaka. Čitao sam da u dalekim indijskim krajevima postoji potpuna sjedinjenost čovjeka, životinja i biljaka. Tako oni malog zeku zovu stricem i ujakom, smokvu – majkom, vinovu lozu – sestrom. Po tom i takvom običaju nabrekle šipke u vrhu Halilagića mi bi braćom mogli zvati.
Suada, Gordana i Jasna obilazile su sadnicu po sadnicu, divile se gordom cvijeću i rascvalim ružama. Nas dva, uz rukavac rijeke Trebižat, počeli smo listati stranice našeg poznanstva, suradnje i prijateljstva. Sjećali smo se dragih ljudi kojih više nema, pa tako i ministra Slobodana Kovača. On bi na sastancima kada bi ga zateklo neko nejasno pitanje uvijek odgovarao:
Ja nisam baš siguran, ali sa mnom je mali Juso, on sve zna pa će Vam on reći i objasniti.
Tako sam i ja došao do “malog Juse”, kako je govorio ministar Slobodan Kovač, da ga pitam što se dogodilo s glavnim tužiteljima Marinkom Jurčevićem, Miloradom Barašaninom i do neki dan aktualnim Goranom Salihovićem?
Što je s osuđenom sutkinjom Azrom Miletić, odbjeglom sutkinjom Lejlom Fazlagić, što zadesi tužitelja Božu Mihaljevića i tko u Tuzli ukrade dvije tisuće predmeta i prodade ih za reciklažu papira?
Što se događa s Visokim sudskim i tužiteljskim vijećem, Sudom Bosne i Hercegovine, i ima li lijeka teško oboljelom pravosudnom sustavu naše zemlje?
Nekada bilo je teže, znate i Vi to, Josipe, ući u Ministarstvo pravosuđa i Vrhovni sud nego u carstvo nebesko. Pravo i nije više prestižno zanimanje; svatko dolazi, ulazi i prolazi. Najteže je nama kada se ideali počnu urušavati i nestajati jedan za drugim, iz dana u dan.
To je velika nevolja!
Pravosudno zlo pošlo je uširinu i udalj i prijeti da zatrpa svaku nadu u bolje dane, u ono o čemu smo mi u svojim prvim pravosudnim godinama sanjali.
Nakon šetnje s kraja na kraj raskošnog vrta, našem stolu pridružiše se Suada, Gordana i Jasna. Na stolu različite delicije. Travnički sir za koji Martin kaže da je bolji i djelotvorniji od olovske moćne vode i blatina iz Blatnice za koju domaćin voli reći da je pitoma, meka i pitka kao zrak s rijeke Neretve.
Sunce je već prešlo dobar dio puta i sprema se poći za vrhove Biokova i navijestiti sumrak. I mi smo se spremili poći uzvodno do Mostara.
Sutra je novi dan, nove obveze. I sutra do Sarajeva treba doći.
