Otkad za Večernji list pišem kolumne, ima tomu zamalo dvadesetak dinamičnih godina, ne sjećam se da su i jednoj drugoj kao današnjoj priči više i bolje pristajale navedene misli nobelovca Ive Andrića.
Jer u ponašanju ponosne Livanjke, časne sestre Bogoljube Jazvo (1897. - 1975.), nije moglo biti čvršće i jasnije vjere, čistije i uzvišenije ljubavi, više odanosti i čežnje za pravdom, konačno ni više odvažnosti koja je na ravni herojskog podviga.
A opet?
Treba znati i razumjeti da je časna sestra Bogoljuba živjela i radila u vihoru Drugoga svjetskog rata, u orkanskom naletu mržnje prema židovskom narodu - u vremenu u kojemu su zapovijedi Adolfa Hitlera, Benita Mussolinija, Ante Pavelića, Draže Mihajlovića, Josifa Staljina i njihovih opakih ideologa i pomagača, bez odgađanja i sudske provjere, provodili izbezumljeni ideološki jurišnici i krvavi ratni razbojnici.
I u takvim vremenima nađu se osobe uzvišena duha, nepokolebljive vjere i neopisive hrabrosti koje su u obrani ljudskoga dostojanstva i nedužnih života bile pripravne založiti sve što imaju -pa i svoju glavu na ramenu.
Tako se ponašala časna sestra Bogoljuba, krsnog imena Lucija Jazvo, ravnateljica Bolnice sestara milosrdnica u Zagrebu. Živjela je i radila u vremenu koje je bilo lišeno zdrava razuma i ljudske emocije, a njezina duhovna, intelektualna, domoljubna i medicinska osobnost nije mogla ostati u predvorju teatra zla.
Nije mogla ostati u predvorju teatra zla, ali je ostala utamničena u zidovima i kulama općeg zaborava i grube nezahvalnosti. A u dosluhu s kardinalom Alojzijem Stepincem od sigurne smrti spasila je 309 nedužnih židovskih života. Tako se ponašala do okončanja rata - do 1945. godine.
Nova, revolucionarna i pohotna vlast odmah je zagrebačku Bolnicu sestara milosrdnica preuzela u svoje ruke i svoje vlasništvo i krstila imenom partizanskog liječnika dr. Mladena Stojanovića. Časnu sestru Bogoljubu uhitila je, a sve oko nje rastjerala. Svjesna pogubnog vremena, odmah po izlasku iz zatvora časna sestra Bogoljuba došla je do Trsta, a odatle, preko Rima, do daleke Argentine i Buenos Airesa.
Tu je umrla.
Tu je i 1975. godine pokopana!
Šutnja o sestri Bogoljubi bila je duga i duboka...
Istina, na našim prostorima nema cvjetnih staza i putova.
Nikada ih nije ni bilo.
Oni putovi koji, preko Zagreba, vode do Vatikana i Sv. Stolice, često su uski i zatamnjeni, krivudavi i nejasni. Puni su čudnih zavoja i dugih zastoja, još čudnije šutnje i nejasnih prepreka. Nasreću, postoje ljudi koji se u potrazi za istinom ne znaju umoriti i pogubiti pa ni onda kada na tom putu ne sretnu nekog tko će ih podržati, tko će im pomoći i ohrabriti ih.
Marko Danon, zagrebački Židov, elitni pravnik, nije se umorio. Nije posustao! Nije ni odustao. Marljivim radom prelistao je zagrebačke, još više i temeljitije beogradske arhive, i svojim otkrićem posramio inertnu hrvatsku intelektualnu elitu: Kaptol i vojsku besposlenih svećenika i duhovnika, biskupa i kardinala koji uspavani uživaju u svojim mantijama, u znanstvenim postignućima i drugim društvenim i crkvenim privilegijima. Oni bi na ranom i svakom drugom misnom slavlju morali izgovarati mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa - moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh…
Svojim marom i otkrićem Marko Danon odužio se časnoj ženi koja je spasila život i njegovu ocu, a njemu osigurala godine odrastanja u neokrnjenu obiteljskom okružju. U to vrijeme to je bila sreća i rijetka blagodat. Osobe poput časne sestre Bogoljube moraju se slaviti. O njima treba pričati i pripovijedati. Ne smiju se prepustiti zaboravu...
Na njihovim primjerima treba odgajati mlade generacije kako još jednom ne bi zapale i zalutale u grube balkanske obračune, da se ponovno rane krvlju ne bi ispirale, a noževima grkljani rezali. Jer, ispod površine balkanske kotline i močvare kotrljaju se opake ideje stare dva stoljeća.
Zašto?
Zato što povijest naših prostora, kako god ih netko tumačio, nije ono što nam može biti ponos i poticaj. Iza nas je stoljeće svakakvih obračuna. Živimo u vremenu u kojemu političkim liderima povijest nije učiteljica života. Oni ne poštuju pravomoćne presude domaćih vrhovnih i najvećih međunarodnih sudova. Bez obzira na upozorenja, oni slave osuđene ratne zločince, negiraju utvrđeni genocid, kao da ne znaju da tako opakim postupcima obilato siju sjeme novoga zla, novih sukoba i svakoga nereda.
Zbog njih i takvih balkansko tlo ozbiljno podrhtava. Samo što se vatre nisu zapalile i oganj razbuktao. Nesporazumi se gomilaju i stoljeća prepliću i sudaraju.
Na jednome kraju Balkanskog poluotoka životari nemirna, ponižena i poharana Bosna. S njom i posestrima Hercegovina, a na drugome kraju – nesretno i uzavrelo Kosovo i njegovo mitsko polje. Piromani ne mogu biti vatrogasci. Osobito ne oni koji su snajperom u ratu, a danas opakim jezikom ispaljivali i ispaljuju opasne i zapaljive rafale.
I neupućen čovjek vidi da ispod naše zemljane ploče i površine kuha. Temperatura bi uskoro mogla dosegnuti točku usijanja. Sve se može preliti preko crte ljudske izdržljivosti.
I eto nove nesreće. Dobra ponovno biti neće.
Kako-tako nekih se ljudi treba sjetiti!
Dr. Vladko Maček rođen je 1879. godine, nedaleko od Zagreba, u malome i pitomom gradiću Jastrebarskome. Ispred zgrade tamošnjeg Općinskog suda ponosno stoji njegovo poprsje. Jedno vrijeme dr. Maček imao je odvjetnički ured u Sv. Ivanu Zelini, a od 1921. godine u Zagrebu. Nakon ubojstva Stjepana Radića (1928. godina), preuzeo je vođenje Hrvatske seljačke stranke. Zalagao se za pravedno rješenje hrvatskog pitanja u okviru jugoslavenske državne zajednice.
Na početku Drugoga svjetskog rata odbio je priznati Hrvatsku pod upravom Njemačke. Više puta je zatvaran. Njegovo geslo: "Tuđe nećemo, a svoje ne damo" preuzeo je i često izgovarao Josip Broz Tito, a sintagmu "željezna zavjesa" britanski premijer Winston Churchill.
Godine 1945. emigrirao je u Ameriku.
Zalaganjem hrvatske Vlade njegovi su posmrtni ostaci preneseni u domovinu. Na prigodnoj svečanosti 15. svibnja 1998. godine pokopan je u Aleji velikana na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Bruno Bušić, književnik i disident, rođen je 1939. godine u Vinjanima Donjim, u blizini Imotskog. Ubijen je u brižno planiranoj zavjeri jedne pariške noći 1978. godine. Ubojstvo je počinio plaćenik Službe državne sigurnosti ili, bolje rečeno, jugoslavenske tajne policije. Na njegovoj nadgrobnoj ploči stoje stihovi pjesnika Dobriše Cesarića:
"Ja, skoro prosjak,
duh slobode širim..."
Posmrtni ostaci pjesnika i disidenta Brune Bušića 1999. godine preneseni su iz Pariza i pokopani na zagrebačkom groblju Mirogoj u Aleji hrvatskih branitelja. Jednom, ni po čemu osobito zaslužnom političaru i jednom pjesniku i političkom disidentu hrvatska Vlada se odužila.
E, ja mislim da bi se hrvatska Vlada s puno više razloga i moralnog pokrića trebala odužiti životu i žrtvi časne sestre Bogoljube Jazvo i njezine zemne ostatke prenijeti iz Argentine i pokopati ih u Livnu, na Groblju sv. Mihovila. Tamo gdje počivaju njezini roditelji i njezini bliski prijatelji, slavni likovni umjetnik Gabrijel Jurkić i njegova supruga Štefa.
U rodnome gradu, u društvu roditelja i starih prijatelja, časnoj sestri Bogoljubi bilo bi ugodnije i radosnije. E, ovdje ima jedan problem. Nisam siguran da će aktualna vlast Republike Hrvatske, ovakva kakva jest, to uraditi. Ali sam uvjeren da će to kolo zaigrati ponosni Livnjaci i dovesti ga do kraja. Usput, reći ću i ovo: spomenik kralju Tomislavu domoljubni Livnjaci na otvorenoj su površini podigli 1926. godine, a Grad Zagreb dvadesetak godina poslije, 1947.
Jer Livno je drevni grad i nepresušno rodilište ljudi s pozlatom: Gabriel Jurkić i Ivica Vlašić, apsolutni gospodari kista i boja; Davor Šuker i Zlatko Dalić, gospodari bjelosvjetske nogometne scene; tehnički genij Mate Rimac… i tako dalje i tako unedogled.
Na pijedestalu je časnih i sposobnih ljudi i sestra Bogoljuba, zaštitno lice časti i dostojanstva drevnog grada, jednog kraja i hrvatskog naroda u vihoru rata i bezumlja. Zato njezine zemne ostatke treba vratiti u rodni grad Livno i častiti je imenom PRAVEDNICE MIRA.
Postoje zemlje u kojima su neke važne stvari rješavane na primjereniji i civiliziraniji način. U župnoj crkvi sv. Roka u Petrovaradinu u Vojvodini u povodu pedesete godišnjice smrti časne sestre Amadeje Pavlović (1895. – 1971.), otkrivena je spomen-ploča. U vrijeme Drugog svjetskog rata, u vrijeme sukoba i nemira, straha i neizvjesnosti, časna sestra Amadeja u samostan je primila jedanaestogodišnju djevojčicu židovskog podrijetla, dala joj novo katoličko ime i stavila je pod svoju zaštitu.
Kada su ratne trube utihnule, kada se sve kako-tako primirilo, časna sestra je svoju štićenicu otpremila u Ameriku. Zdenka Bienenstock, nekadašnja djevojčica i štićenica, 2008. godine uputila je molbu Memorijalnom centru za žrtve holokausta u Izraelu s prijedlogom da se časnoj sestri Amadeji Pavlović dodijeli priznanje Pravednica mira.
I tako bi!
Časnoj sestri Amadeji Pavlović posmrtno je uručeno priznanje Pravednice mira.
Tko spasi jedan život, spasio je cijeli svijet, kaže židovska poslovica.
Časnoj sestri Amadeji Pavlović to priznanje pripada, ali isto takvo priznanje pripada ponosnoj Livanjki, časnoj sestri Bogoljubi Jazvo.
Pa, eto…
