Glazbena akademija. Profesor glavnog predmeta procjenjuje poprsje studentica, s njima kupuje grudnjake uz komentar da će one s manjim brojem biti uspješnije u karijeri, muškarcima neće njihov izgled skretati pažnju od posla. Opet poznato ime, “intelektualac”, moralna vertikala, strog i brutalan sadist. Ni jedna žena nije se usudila prijaviti ga.” Čulo se i ovo: “Dogodilo se na četvrtoj ili petoj godini fakulteta. Radi se o predmetu koji je predavao profesor iz Zagreba i dolazio u Split. Toga dana bila je subota, nadoknada. Održao je predavanje i predložio ‘seansu’. Rekao mi je da zatvorim oči i zamislim da prelazim limunom preko svoga tijela, od glave, vrata, grudi, trbuha, vagine, bedara, koljena itd. Toliko mi je bilo neugodno. Kasnije je imao komentare da žudim za penetracijom jer želim dijete, da se u mom načinu hodanja vidi da želim seks, da se moje usne miču u skladu s usnama vagine...”
Ovo su samo dvije od 3000 ispovijesti koje je prikupila inicijativa “Nisam tražila”, koju u samo nekoliko dana postojanja na društvenim mrežama prati 38 tisuća ljudi, i taj broj koja raste. Val je pokrenuo hrabri istup mlade srpske glumice Milene Radulović (na slici), koja je javno iznijela optužbe za silovanje, imenujući svog zlostavljača, “čuvenog dramskog pedagoga“ Miroslava Aleksića koji je uhićen pod optužbom silovanja bivših, tada maloljetnih učenica. Ohrabrene glumičinim istupom, Aleksića je do sada prijavilo njih više od dvadeset.
Premda je Facebook stranica “Nisam tražila” od svog pokretanja u samo nekoliko dana pretrpjela i kibernetičke napade, i premda su moderatorice – četiri sarajevske glumice – pokušali i zastrašiti i ušutkati, grupa je prerasla u regionalnu inačicu pokreta Me Too, a val koji se nezaustavljivo širi zapljusnuo je i Hrvatsku.
Stoga danas svjedočimo nesvakidašnjem buđenju svijesti o različitim oblicima seksualnog nasilja i uznemiravanja i spremnosti žena da progovore o traumatičnim iskustvima zlostavljanja kakva su preživjele na visokim obrazovnim institucijama u Zagrebu, Splitu i Rijeci, poput Akademije dramskih umjetnosti, Medicinskog fakulteta, Pravnog fakulteta, Filozofskog fakulteta, Veterinarskog fakulteta i drugih.
I nisu to samo studentice, glumice na kastinzima ili probama, ispostavilo se, to su i pjevačice na audicijama, liječnice na stažiranju, televizijske voditeljice u radnom okruženju, političarke u usponu, novinarke na intervjuima – zastrašujući broj žena koje su se u želji da izgrade svoju karijeru našle na meti zlostavljača koji su se s pozicije moći osilili, misleći da su nedodirljivi.
Mnogi će, nažalost, na toj poziciji i ostati, sve dok pokret prate uvrede i zlonamjerni komentari, pa i snažan otpor svih onih koji promišljaju kako su žene drugotne, stvorene za “madrac” i za “ličko rukovanje” jer su jednostavno uvijek one krive, ponašanjem, koketiranjem, kraćom suknjom, bilo čime.
“Zašto su se tek sada sjetile”, pitaju se, “zašto su šutjele?” E baš zbog ovakvih komentara i straha od osude vlastite sredine, roditelja, prijatelja, pa i javnosti, u ozračju u kojemu je prihvatljivije i lakše biti predator nego žrtva.
Pa ipak, ohrabruje reakcija fakulteta i škola koje se sada uključuju i vlastitim internim istragama, pozivajući studente da im se jave i progovore o zlostavljanjima. Zahvaljujući odgovornom pristupu problemu dekanice Franke Perković Gamulin, Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu već je zaprimila čak 24 prijave. Žrtvama je potrebno prići s pravnom, tehničkom i psihološkom podrškom, ali i ohrabriti ih na suradnju s organizacijama koje bi njihovoj borbi pružile institucionalni okvir, kao i s pravosudnim tijelima.
Ženama treba glasno reći da nisu krive i da nisu same, usprkos onima koji se gnušaju feminizma, premda ova priča s feminizmom veze nema, već s nultom stopom tolerancije na seksualno zlostavljanje, početkom kraja predatora koji ženama oduzimaju dostojanstvo, dušu i tijelo, nju samu. Svaka nova ispovijest, svaka prijava i adekvatna kazna spasit će neku novu djevojčicu ili ženu od neke nove traume.
