Radost zbog dolaska svjetskog nogometnog srebra zlatnog sjaja i tuga zbog odlaska Olivera Dragojevića, sjajnog pjevača srebrne kose i zlatnog glasa, ujedinili su Hrvate ma gdje bili. S Hrvatima su radost iz Moskve i tugu iz Splita dijelili i ljudi dobre volje u susjedstvu i čitavom svijetu, koji vole čaroliju lopte i čaroban pjev hrvatskog Galeba.
No, mnogima nije bila po volji sveopća hrvatska radost zbog svjetskog srebra zlatnoga sjaja, a još je u 14. stoljeću perzijski pjesnik Hafiz kazao: “Na vratima neba oduvijek je ispisano: Zlo neka stigne svakoga tko radosti životne prezire!”. Brojni umnici natječu su u objašnjavanju nezapamćene svehrvatske radosti nakon hrvatske nogometne bajke na Mundijalu u Rusiji. No, čini nam se da je podrijetlo takve radosti na najljepši način, kratko i jasno, objasnio Francesco D. Guerrazzi, talijanski književnik iz 19. stoljeća, riječima: “Radost je kći boli!”. Trebalo je doista puno, puno hrvatske boli da bi buknula onolika radost na dočecima vatrenih.
Bol koju osjećamo zbog odlaska hrvatskog “morskog vuka” s glasom slavuja nekako će se zaliječiti, a zamijenit će je radost što smo ga imali i što će nam zauvijek ostati u uhu, srcu i duši. Tuga za Oliverom podsjetila nas je na riječi francuskog pjesnika Alphonsea Lamartinea: “Poslije vlastite krvi, najviše što čovjek može dati je suza”. Pri tom je Lamartine mislio i na suze od tuge i suze radosnice. Hrvati, ma gdje bili, suzama su uzvratili na sve ono što su im dali i vatreni i Oliver.
Čudno je da je nekima smetala hrvatska radost, a na hrvatsku tugu gledali su bez suosjećanja. A pričaju o potrebi solidarnosti među narodima i državama. Naravno, svaka čast onima koji su dijelili i radost i tugu s Hrvatima. Ljubav i kašalj ne mogu se skriti, a neki propagiraju ljubav dok im iz očiju isijava mržnja. Posebno na političkoj pozornici i političkom igralištu. Proteklih dana s političke pozornice upućeni su plotuni govora mržnje, nepodnošljivo lako se borbu bh. Hrvata za stvarnom ravnopravnošću s drugim dvama konstitutivnim narodima u BiH proglašava svim i svačim. Iz usta pojedinaca koji su se zaklinjali u mirnu BiH ispadali su bomboni, a ovih dana, dva mjeseca prije izbora, umjesto bombona iz usta im ispadaju bombe. Ne samo medijske već i one kojima se prijeti – ratom! Toliko očigledni fundamentalizam nastoje prodati pod “građansku” opciju, nešto totalno antieuropski pod europejstvo. Oni za “građansku” BiH govorom mržnje protiv svih koji ne misle poput njih!
Poznato je da se najviše laže pred ženidbu i pred izbore, ali neki su stvarno pretjerali s namjerom da protjeraju što više toga što je u BiH hrvatsko. Tjeraju Europu iz BiH, a htjeli bi tobože u Europu. Malo sutra. Prijete ratom, a druge optužuju za prijetnju. Neki se u BiH ponašaju kao neka gospođa Zora koja je u vrijeme jedne veselice pucala iz neprijavljenog pištolja pa ju je sudac pitao:
- Gospođo Zoro, zašto ste pucali?
- Pogodila me pjesma – odgovori pucačica.
- Koja pjesma? – priupita sudac.
- Pjesma “Pukni, zoro” – objasni Zora.
Oni “umjereniji” iz političkog Sarajeva bh. Hrvatima poručuju otprilike ovako: Da se vi Hrvati ne biste eventualno svađali i kvarili to svoje hrvatsko zajedništvo, najbolje bi i za vas bilo to da vam mi izaberemo političke predstavnike i na federalnoj i na državnoj razini! A u Bruxellesu i Washingtonu na sve to crno u BiH gledaju - bijelo. Pa se političko Sarajevo i ponaša u skladu s tim. Neće im nitko ništa pa zato i čine svašta, ne poštuju ni odluke Ustavnog suda BiH. Mnogi svojim ponašanjem podsjećaju na nezgodnu zgodu s Mujom i prometnim policajcem. Zaustavi prometni policajac Muju, a ovaj ga upita:
- Tko se vi, gospodine u plavom?
- Kako tko? Uozbiljite se, ja sam policajac – oštro će policajac.
- A otkud ja znam da ste vi policajac? – nastavlja Mujo.
- Jeste li vi normalni, evo pogledajte da mi na leđima piše “policija” – još će ljuće policajac.
- E, ljudino moja, na koliko njih piše “Luka Modrić”, a ni jedan nije Modrić – uzvrati Mujo.
