U prošlom stoljeću podzemna strast balkanske krvi buknula je neslućenom snagom i odvela ljude u rovove te međusobno istrebljenje.
Zemlja je smrtnim sjemenom posijana, pjevao je veliki Mak Dizdar, a Mate Matišić, dramski pisac, svojom kazališnom predstavom “Sinovi umiru prvi” svjedoči kako je naša zemlja umorna i uboga, nikom kriva i nikom dužna, uzduž i poprijeko, ljudskim kostima zasuta.
Grotlo balkanske krvi često proključa.
Zašto je to tako?
Ta vrela balkanska krv, samo u prošlom stoljeću, u tri navrata uspjela je zalediti ljudski razum i odvesti ga u vode nezapamćenog zločina. Razornoga oružja dohvatili su se i oni koji su dijelili isto sunce, isto podneblje, istu tradiciju i koji su zajedno, u istome smjeru, prelazili preko ograda, igrali se i snivali nova, vedrija i sretnija vremena.
Stotinu godina je od okončanja I. svjetskog rata, a mi ni danas ne znamo gdje smo, na čemu smo i što bi nas moglo snaći u novoj, 2018. godini. Ne znamo ni kojim bismo putem trebali poći, na koji bismo izlaz trebali iskoračiti i osloboditi se začarana kruga. Po svakom pitanju našom zemljom vlada nesporazum. Zato je vrijedan divljenja proces europskog ujedinjenja. Prošlost ne možemo zaboraviti, ali u nju se ne trebamo useliti i otud razmišljati o precima, njihovim krbavskim, kosovskim, srebreničkim i inim bitkama, pobjedama i porazima. Koliko god bili različiti civilizacijski putovi, u dubini duše naših ljudi može se naći poštovanje Boga kao bića koje ga nadilazi i potreba da se svakoga čovjeka poštuje. Susjeda posebno!
Suvremeni svijet lagano nadilazi tradicijsko shvaćanje države kao vrhunca nacionalnog postojanja. Europljani će, netko prije, a netko kasnije, prihvatiti Europu kao svoju domovinu posebne vrste. Ujedinjena Europa treba postati domovina zajedničkih vrijednosti koje izrastaju iz najboljih duhovnih tradicija i povijesnih iskustava, u kojoj se nitko ne smije osjećati potlačenim i ugroženim.
Tako koncipirana europska zajednica ima svoju budućnost. Je li to moguće ostvariti? Hoće li se stari kolonizatori odreći drevnoga poroka po kojemu su sve narode i sve zemlje željeli staviti pod nadzor i podrediti ih svojim interesima?
Mnogi sumnjaju u uspjeh europskih integracija i ne vjeruju u oblikovanje zajednice u kojoj će se svatko osjećati dobro. Neki ne žele čuti za takvu zajednicu. Njima je dovoljna njihova kotlina i njihov barjak. S njima je najteže!
Zato odgovornost naših političara ili onih koje ćemo 2018. godine odabrati, mora biti odgovornost za dugotrajnu perspektivu zemlje u kojoj živimo i njezino sjedinjenje sa zemljama europskog kontinenta. Inače, ostat ćemo u grotlu vulkana koji u svakom času može proključati.
PATRIJARH IRINEJ
Lijepe dane miholjskoga ljeta zatrovala je izjava visokog crkvenog poglavara koji s oltara poručuje da mržnja u jednom narodu nije prestala i da neka nova sila priprema osvetu i obračun.
Na beogradskom Sajmu knjiga zaigrala se njegova svetost pa, umjesto o lijepoj književnosti, reče ono što nitko ni 1990. nije tako jasno i glasno rekao.
Početkom godine u Banjoj Luci reče i to:
- Republiku Srpsku stvorio je Bog! Ono što Bog stvori, propasti ne može!
Kada su se bogovi bavili trivijalnim stvarima, pravili države i određivali njihove granice?
Na nerazumne izjave visokog crkvenog poglavara žestoko je reagirala Hrvatska biskupska konferencija, a ovih dana i Rijaset Islamske zajednice naše zemlje. Nije dobro!
Najumnije reagirao je Ilija Radulović, glasoviti beogradski odvjetnik, nekada najhrabriji i najčasniji sudac minulog stoljeća. Cijelog dvadesetog!
U posljednjem broju časopisa “Danas” piše:
- Ako riba doživljava ocean kao svoju domovinu, ako ptica doživljava zrak kao svoju otadžbinu, onda ne znam zašto čovjek ne živi kristoliko i shvati da mu je odozgo poslan duh, a ne mač?!
Njegova svetost patrijarh svjesno propovijeda neistinu. On se služi mrakom velikog inkvizitora. Ako se Sv. Otac Benedikt XVI. odrekao zvanja “Pater Sante” i povukao iz bioloških razloga, onda bi tako trebao postupiti i patrijarh Irinej zbog niza štetnih izjava s nesagledivim društveno-povijesnim posljedicama. Kakva mržnja, kakva osveta?
Na pravosudnom ispitu one koji žele biti suci uvijek pitam - jeste li pročitali roman “Sudija”, književnu uspješnicu Vuka Draškovića. Svakome kandidatu preporučim da taj roman ima na svom radnom stolu i da se, u trenucima dvojbi i svake prisile, podsjeti kako se mora obnašati časni poziv suca. Boljeg uzora i nauka nema. I ne može ga biti!
U teškim i prijetećim vremenima, kada bi se crni oblaci nadvili i zaprijetili uništenjem svega, moja pobožna baba Iva molila je:
- … Kuge, rata i grada, sačuvaj me, Gospodine…, a ja, njezin unuk, morao bih moliti: - … i čudnih vladara, patrijarha i kardinala, sačuvaj nas!
Zašto?
Posljednja bosanska kraljica Katarina Kosača (Blagaj, 1424. - Rim, 1478.), pet dana pred svoju smrt, pred vatikanskim javnim bilježnikom i sedmoricom svjedoka svećenika, napravila je oporuku i svoje kraljevstvo ostavila papi Sikstu IV. ako se njezina djeca Sigismund i Katarina ne vrate iz Turske gdje su bila silom odvedena. Dr. Enver Imamović u članku “Nesretna sudbina kraljice Katarine” (Oslobođenje, 26. listopada 2017.) piše:
- Sva pažnja Vatikana nije mogla otrgnuti kraljicu od bola i tuge. Kada je saznala da se u svoje kraljevstvo ne može vratiti i da djecu nikada vidjeti neće, pala je u bolesničku postelju i umrla.
U našim društvenim okolnostima nije pristojno pozivati se na te povijesne dokumente. Davno je bila 1748. godina. Druga su ovo vremena!
Pogotovo je nepristojno i pogubno kada član Predsjedništva kaže kako je njegov otac Alija našu zemlju ostavio u “amanet” Recepu Tayyipu Erdoğanu, kontroverznom predsjedniku Republike Turske. Kao da je zaboravio tko je protjerao kraljicu naše i njegove zemlje, a njezinu djecu silom odveo. “Kriva drveta i luda svijeta nikada neće nestati”, kaže jedna pučka poslovica.
Očito je - i nedoraslih, neodgovornih i neozbiljnih političara.
Našom zemljom, rekao sam, nesporazum caruje. Mi i danas raspravljamo o tome tko je bio Gavrilo Princip, što je Ivo Andrić radio u Mladoj Bosni, tko su Josip Broz, Ante Pavelić, Draža Mihailović, Alojzije Stepinac.
Za jedne - Gavrilo Princip je terorist, a za druge - borac za nacionalna prava i slobodu.
Za jedne - Ivo Andrić je intelektualni i književni genij, a za druge - islamofob i uzročnik svih naših jada i nevolja.
Za jedne - Josip Broz četvrti je najveći vojskovođa II. svjetskog rata, a za druge - krvolok koji ne zaslužuje ni čast ulice i trga.
O tomu - tko bi mogao biti blaženi Alojzije Stepinac, nešto kasnije.
A SAD ADIO
Po kojem god pitanju naše stvarnosti počnemo raspravljati, dobit ćemo različite odgovore, ali nikako i nitko neće pošteno reći zašto je nama ovako kako je i zašto ljudi, osobito mladi i obrazovani, bježe iz svoje zemlje kao da je kugom zaražena. U proljeće ove godine, u vrijeme sezonskih radova, vraćao sam se iz Zagreba preko Drvara i Livna. Na Livanjskom polju dugom pedesetak kilometara ni žive duše!
Kuće uz cestu su zatvorene, samo brojeve svoje nose.
Iza zatvorenih prozora zjapi praznina, a dimnjaci, kao stražari, svisoka gledaju i pitaju - hoće li se ovdje ikada više zapaliti nekadašnje vatre? Livanjske!
Veselo i plodno polje zaraslo je. Ni travu nitko ne kosi. Tek na ulazu u Livno vidio sam jedan traktorčić i oko njega nekoliko vremešnih ljudi.
Grad pust!
Restorani prazni!
Sve što je zdravo i za rad sposobno odlazi i tumara zapadnom Europom tražeći komad kruha i siguran krov nad glavom. Tako je i u drugim sredinama.
Oni koji bježe od svoga doma, roda i naroda, u mislima su s onim što je davno napisao veliki njemački filozof Martin Heidegger (1889. - 1976.):
- Nije pravo pitanje postoji li život poslije naše smrti, nego je pravo pitanje postoji li život prije naše smrti?
Oni koji su odlučili poći na put bez povratka, sigurno je da su shvatili kako u zemlji u kojoj se kriju lideri ISIL-a i gdje se temeljni državni akt - Ustav krije u garaži jednoga vozača, nema sreće i budućnosti.
ALOJZIJE STEPINAC
Je li Alojzije Stepinac svet čovjek, kako, nakon nekoliko desetljeća provjera svakoga detalja, smatra Vatikanska komisija za kanonizaciju, ili ustaški časnik, kako uporno ponavlja mali ministar jedne susjedne države?
Do mog ureda često dođu različiti izdavači. Svi govore kako nije red doći odvjetniku, a nešto ne donijeti. Tako je ovih dana u moj ured navratio Goran Mikulić, vlasnik sarajevskog izdavačkog poduzeća Rabic, i donio buket različitih knjiga - “Elektronsku poštu” Predraga Fincija, “Kralja na kiši” Miloša Zupca, “Glasove tišine” Pere Zupca, “Odgovor džihadu” Nabeela Qureshija i “Jesmo li antisemisti” novinara i diplomata Hajrudina Somuna. Trebat će vremena pa sve to pročitati.
Iz drugih izvora do mene je došla knjiga “Plavi dječaci”.
U prvi mah pomislio sam da knjiga govori o mladim nogometašima zagrebačkog Dinama jer u sredstvima javnih komunikacija i javnog govora uvijek se za nogometaše Dinama govorilo - zagrebački plavi. Mojoj zabuni nije teško naći opravdanje. Jer kada bi mi netko ponudio knjigu “Bili tići”, što bih mogao drugo pomisliti nego da ona govori o mladim nogometašima splitskog Hajduka, splitskim bilima?!
Knjiga ne piše ni o jednima, ni o drugima - ni o zagrebačkim plavima, ni o splitskim bilima.
Knjiga pomaže rasvijetliti pitanje po kojemu se cijeli katolički svijet spotiče i spori s jednom susjednom državom. Je li blaženi Alojzije Stepinac ustaški časnik, kako ga se u susjedstvu naziva i krsti, ili je on svet čovjek dostojan časti oltara?
Knjiga “Plavi dječaci” može pomoći onima koji se žele osloboditi zabluda do kojih su došli površnim poznavanjem onoga o čemu govore ili indoktrinacije kojoj su bili izloženi. Dr. Ante Pavelić, poglavnik Nezavisne Države Hrvatske, utemeljio je Ustaški dječački zavod u Zagrebu. U taj zavod dolazila su pučkoškolska djeca za koju je bio osiguran poseban smještaj i najbolji profesori za izvanrednu izobrazbu. Oni su bili pripremani kako bi u zreloj životnoj dobi mogli preuzeti najznačajnije državne dužnosti i zadaće. Zvali su ih - naši mali prinčevi.
Kada su mali prinčevi stasali za svetu potvrdu - krizmu, pripremao se prvorazredni državno-politički i društveno-vjerski događaj. U sredstvima javnih komunikacija najavljivan je iz dana u dan. Poglavnik je postrojio svoje ministre i odredio da svaki od njih treba biti kum dvojici plavih dječaka. Tako su se u nedjelju, 28. svibnja 1943. godine, u crkvi sv. Marka u Zagrebu našli poglavnik s obitelji i njegovi ministri sa svojim suprugama. Svetu misu i ceremonijal svete potvrde obavio je izaslanik Svetoga Oca, njegova preuzvišenost dr. Ramiro Giuseppe Marcone. Na toj svečanosti nije bilo zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca. To pravo bilo mu je uskraćeno! Nakon crkvene svečanosti, poglavnik je u Novome dvoru, knjiga svjedoči, priredio svečani ručak i krizmanicima darovao vrijedne stvari s posvetom. Sve je bilo s okusom politike i promidžbe ustaškoga pokreta. Na svečani ručak nije bio pozvan zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac, što nesumnjivo govori o potpuno poremećenim odnosima s poglavnikom Nezavisne Države Hrvatske. Svjedoci vremena čude se kako je dr. Alojzije Stepinac, nakon propovijedi u crkvi sv. Marka (1942.) i žestoke kritike ustaških odluka i postupaka, uspio živu glavu sačuvati.
Priprema atentata bila je u završnoj fazi.•
