Znam da se mnogima neće biti lako javno složiti sa mnom, ali, eto, priznajem, u mojim očima župan Žinić ne nosi baš nikakvu moralnu, kaznenu ni političku krivnju samim time što četvrt stoljeća živi u kući koju je država jednom davno otkupila od iseljenih Srba. Takvih je na oslobođenim područjima na tisuće nekadašnjih branitelja i bilo bi beskrajno licemjerno od mene javno danas ispirati vlastitu savjest ili signalizirati vrline na račun onih u čijoj koži nisam bio, onih koji su se u to vrijeme hrabro vraćali pokušavajući ponovno oživjeti opustošene dijelove Hrvatske. Oni koji su ostali i dobili pomoć države – time nisu dobili nikakav privilegij.
Naravno, moralni problem svakako jest ako se netko na silu uselio u tuđe i tako onemogućio nekom povratak. No jesu li izbjegli Srbi koji su uzeli novac od države to napravili samo zato što se u svoju kuću nisu mogli vratiti? Ostaje činjenica da je obitelj Paspalj izbjegla u Novi Sad još prije Oluje te da se za svoju kuću u koju se na temelju ondašnjeg zakona uselio Žinić itekako cjenkala i od hrvatske države primila respektabilnih 80 tisuća maraka. Ne zvuči kao otimačina. I prije potresa dvojbeno je bi li za ijednu obiteljsku kuću u Glini netko na tržištu platio iti polovicu te svote!
Hodajući dugo ovih dana ulicama porušene Gline i Petrinje, samo sam potvrdio tužne subjektivne dojmove otprije potresa: lavovski udio onih totalno uništenih kuća odavno su zaboravili i Bog i ljudi, u njima nitko nije stanovao, možda tek povremeno obilazio, tužne, oronule i napuštene već četvrt stoljeća. U njih se nitko nije vratio, ni Srbi ni Hrvati, nitko se u njih nije na silu uselio, za njih nitko ništa nije tražio ni nudio, APN ih nije otkupio i nije ih obnovila nijedna od građevinskih kompanija koje smo ovih dana a priori kolektivno pribili na javni stup srama! To su činjenice na koje smo sve do potresa isto tako kolektivno žmirili: Banovina il’ Banija – posve jednako su zaboravljene. I ova solidarnost kojom smo se ovih dana iskazali još nas ne iskupljuje. Ne vidim, dakle, razloga da samo zbog toga Žinić kao primjer bude obješen na prvu banderu. A kao usput da hrvatskoj državi javno presudimo za protjerivanje Srba.
Nema dvojbe, ima uništenih i teško oštećenih među kućama koje smo na zajednički trošak gradili i obnavljali prije dvadesetak godina, ali njih je daleko manje no što su slutile prve huškačke glasine. Prve procjene govore o dvoznamenkastom broju takvih kuća među tisućama obnovljenih. I među tisućama uništenih. Pripisivati Žiniću odgovornost za one koje su pale u potresu za koji uopće nisu bile projektirane doista je smjelo. Možda bi i Krnjo ove godine mogao izgorjeti u liku Ive Žinića!
Mnogi kojima su sad srušene kuće u njih su se uselili na posve isti način kao on. A prije toga su im u ratu uništene kuće negdje na Banovini ili u Bosni. Treba li njima sad biti uskraćena solidarnost? Ili je onda kao i danas njihov ostanak na Banovini bio prvorazredni hrvatski demografski, geopolitički i gospodarski interes?
Više nego što Žiniću zamjeram što je netočno upisao da mu je država već darovala kuću, zamjeram državi što mu tu kuću nije davno darovala, ili ga iz nje istjerala ako je mislila da na nju ne bi trebao imati pravo. Žinić nije kriv ni zato što je krivnjom države nestala pravna osnova za plaćanje ionako simbolične stanarine.
Ako nešto osobno zamjeram Žiniću, to je što sam previše puta morao slušati njegove strahotne demagoške govore, domoljubne budnice bez ikakve prave sadržine. Koliko se samo zaklinjao u rafineriju, da bi na koncu nepogrešivim instinktom okrenuo ploču istog trenutka čim je to napravio i Plenković. A zatim se umjesto rafinerije počeo zaklinjati u fantomski centar za svemirsku tehnologiju koji će Sisak dobiti, valjda kao zamjenu.
Žiniću ću itekako zamjeriti i smatrati da mora istog trena dati ostavku kad ili ako se stvarno dokaže da je za to vrijeme prikrivao vlasništvo ili nedvojben posjed nad drugim useljivim nekretninama. A za to postoji itekako opravdana sumnja. To bi trebalo biti jedino pitanje na kojem Žinić konačno ustaje ili pada!
Da, i prečesto se damo upregnuti u hajke koje pokreću igrači iz sjene, no ovdje nema dvojbe: novinari imaju ne samo pravo nego i dužnost to pitati, a Žinić nema nikakvo pravo braniti se šutnjom. Plenković pak ima još manje prava na protunapad na novinare. Pa čak ni na one iz oporbe koji “zaboravljaju” da je HDZ-ovac Žinić postao župan prije svega zato što je SDP-ovka Marina Lovrić Merzel završila u zatvoru.
