Splitski glazbenik Luka Nižetić često izvodi svoju uspješnicu “Proljeće je, a u meni nemir”. Pri izvođenju refrena: “Proljeće je i miriše trava, srce kaže da je ona prava” glazbenik uvijek raširi ruke, poskoči kao da želi zagrliti cijeli svijet.
Tako je bilo i 9. siječnja, kada je Republika Srpska slavila svoju krsnu slavu, kada je slavila sv. Stjepana i dan svoga utemeljenja.
Prosinac na izmaku stare i siječanj na početku nove godine popločani su blagdanima i državnim praznicima. Osobito u posljednje vrijeme.
Nove državne i paradržavne tvorevine svoje postojanje nastoje ugraditi u stoljetne običaje i blagdane. Svjedoci smo novih svetkovina, uskrslih svetaca i svježih krsnih slava.
Božićni i novogodišnji blagdani imaju svoju tisućljetnu tradiciju. Rituali su uglavnom isti. Svatko slavi s onim tko mu je drag i blizak i onako kako mu obiteljske prilike dopuštaju.
Onaj tko može, božićne blagdane provest će u Rimu i na Trgu sv. Petra slušati obraćanje Svetoga Oca. Netko će u svojoj kućici, za obiteljskim stolom, uz komad pečenog mesa i čašu vina, počastiti se i zakoračiti u novu neizvjesnost!
Novogodišnja slavlja bučnija su i veselija. Netko će na vozilo staviti zimske gume, pripremiti lance, uprtiti skije i ruksake te poći na mondena skijališta i odmorišta.
Netko drugi napravit će rebalans obiteljskog proračuna i vidjeti kako dočekati kraj mjeseca. To je vrijeme kada se očekuju plaće i mirovine.
Tako je s onima koji su radili i rade i kojima se plaće i mirovine isplaćuju. Ima i drukčijih radničkih sudbina. Vrijeme brutalne eksploatacije je u punome naletu.
O vojsci nezaposlenih teško je pisati. O njima brinu autobusni kolodvori s kojih odlaze glavom bez obzira. Slavonske ravnice iz vremena fra Didaka Buntića zamijenile su sjevernije pokrajine kancelarke Angele Merkel.
Uglavnom!
Na prednjem zidu imotskoga autobusnoga kolodvora na svakoj cigli crvene boje upisuju se imena onih koji napuštaju rodni kraj.
Po uzoru na drevni jeruzalemski zid, i ovaj je prozvan “Zidom plača”.
Odlaze ljudi i obitelji. Odlaze potražiti komad kruha i ljudskog dostojanstva. A njihova domovina ima sve - velike planine i guste šume, plodne njive i travnate livade, obilje čiste vode, mora, sunca i svjetlosti.
U čemu je problem?
Problem je u nedostatku uređene pravne države.
Nije to ništa novo. Tako je bilo i u prethodnim desetljećima. I stoljećima. Ipak, malo tko je očekivao da će u dvadeset i prvom stoljeću, u vrijeme neslućenog tehnološkoga napretka, nekoliko stotina milijuna ljudi gladovati i od toga umirati. Malo tko je vjerovao da ćemo se miljama odmaknuti od slobodne, neovisne i demokratske države, ljudske države koja će služiti čovjeku i čovjeka koji će služiti njoj. Sve je zasnovano na tragičnom modelu - jedno mislimo, drugo radimo i planiramo. U romanima “U godinama gladi” i “Plaču li jeleni” fra Ante Marić, glasoviti mostarski svećenik i književnik, opisao je hercegovačke nevolje prošlog stoljeća. Opisao je napor subrata fra Didaka Buntića u spašavanju izgladnjele djece i gradnji konvikta za smještaj siromašnih učenika.
Stotinu godina poslije morao je to uraditi i fra Iko Skoko. Ovodobni Didak!
Morao je sa subraćom moliti i skupljati, mrvicu po mrvicu, kako bi sagradio Dompes i tamo smjestio studente koji se na mostarskom Sveučilištu žele obrazovati, a za to nemaju mogućnost. U Hercegovini se stoljeća sa svojim nevoljama ponavljaju.
U Banjoj Luci slavilo se 9. siječnja. Slavilo se i unatoč presudi Ustavnog suda koji je kazao kako je blagdan nezakonit. Neustavan!
Što u našoj zemlji znači odluka najvišeg pravosudnoga tijela?
Ništa!
Deseci odluka Ustavnog suda ostali su neprovedeni. Zaobiđeni su kao da i ne postoje. Za neizvršenje pravomoćnih sudskih odluka nitko nije odgovarao. Sve češće može se čuti pučka pošalica da odluku Ustavnog suda možeš svezati mačku za rep.
Kada je to tako, nameće se ozbiljno pitanje: Ima li naša zemlja djelotvoran pravosudni sustav koji može zaštititi njezin poredak i temeljna ljudska prava i slobode? I, konačno, ima li naša zemlja atribute koje mora imati svaka zajednica koja se državom zove? Je li ona samo država na papiru u kojoj strani administratori mogu nametati svoju samovolju?
Istodobno, postavlja se još jedno pitanje.
Važno je!
Što je s demokratskom voljom jednoga naroda?
Na jasno referendumsko pitanje “Podržavate li da se 9. siječnja obilježava i slavi kao Dan Republike Srpske”, građani su s 99,80% glasova kazali - “da”! To je naš blagdan i mi ga želimo slaviti.
Može li ijedan sud, pa bio on i vrhovne naravi, zanemariti volju konstitutivnoga naroda?
Mudri političari moraju voditi računa o političkoj datosti ovog vremena. Povijest svjedoči da nitko nije dobio bitku s narodom. Nikada!
Što hoću reći? Hoću reći da u svakoj višenacionalnoj državi treba poći od volje naroda. Sve drugo je plivanje uzvodno.
Plivanje koje nikome ne može donijeti sreću i dugotrajan mir. U složenoj zajednici nema sreće ako je ijedan sudionik nezadovoljan, ako se ne poštuje volja i onoga tko je najmalobrojniji.
U ponedjeljak, 9. siječnja, sudionici velikog banjolučkoga slavlja širili su ruke, cjelivali se, čestitali, radovali se, kao da su ostvarili sve svoje želje. Kao da su dodirnuli nacionalni, politički svemir.
Mimohod nije bio nalik onom s moskovskoga Crvenog trga. Nije ni mogao, ali - bio je!
Tomislav Nikolić, bivši predsjednik Republike Srbije, kaže:
- Bit ćemo jedna država i s toga puta ne smijemo skrenuti!
Duhovni vođa, patrijarh Irinej, uzviknuo je:
- Živjela prva nova država srpskoga naroda!
Predsjednik Milorad Dodik, inače sklon pjesmi i veselju, samo što nije zapjevao refren Nižetićeve pjesme: “Srce kaže, to je ono pravo”.
Na licu ovoga, za mnoge, omražena čovjeka nikada nisam vidio veću sreću od one kojom je bljesnuo u trenu kada je njegova svetost patrijarh Irinej u pozdravnom govoru i blagoslovu uzviknuo:
- Neka Bog čuva Republiku Srpsku i njezina predsjednika Milorada Dodika!
Jedan, drugi i treći jasno kažu: - Republika Srpska naša je zajednička briga!
Lijepo je slaviti značajne dane svoga života i života svoje zajednice.
Opasno je u slavlju pretjerivati, u pretjerivanju iritirati i kod susjeda izazivati strah i nelagodu. Nije ugodno vidjeti vrhovnog duhovnog poglavara u ulozi u kojoj se sve češće pojavljuje patrijarh Irinej.
Poruke njegove svetosti iz Šibenika, s Beogradskoga sajma knjiga i ova najnovija: “Neka Bog čuva prvu novu državu srpskoga naroda!”, nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim.
Je li to najava ili objava rata, ne znam.
Znam da je neočekivano i opasno. Zabrinjavajuće!
Pišući ovu kolumnu, sjetih se događaja od 1. ožujka 1992. godine. U uzavrelom ozračju oko raspisanoga referenduma o neovisnosti BiH, ispred stare pravoslavne crkve na Baščaršiji, Ramiz Delalić Ćelo, pripadnik Zelenih beretki, ubio je srpskog svata Nikolu Gardovića, oca mladoženje, i ranio svećenika Radenka Mikovića. U ponedjeljak, 15. siječnja ove godine, na drugome kraju bivše države, u Kosovskoj Mitrovici, ubijen je Oliver Ivanović, srpski političar.
Je li ponovno pucao neki Ramiz Delalić? Je li ovo vrijeme nalik onome iz ožujka 1992. godine?
Ne znam?
Ne znam ni to kakve bi bile političke prilike u zemlji kada bi Hrvati 18. studenoga, na dan utemeljenja Herceg Bosne, u Mostaru, na Aveniji, Ulici kralja Tomislava, održali mimohod.
Da postroje nešto vojske, policije, branitelja, košarkaše, mažoretkinje i sa strane dovedu nekoliko autobusa.
Da na toj svečanosti predsjednik Republike Hrvatske glasno i jasno kaže:
- Bit ćemo jedna država i s tog puta ne smijemo skrenuti!, a kardinal Josip Bozanić podvikne: - Neka Bog čuva prvu novu državu hrvatskog naroda i blagoslovi njezina predsjednika gospodina Dragana Čovića!
Ne znam bi li u tom kaosu Ranko Boban uspio otpjevati refren svoje uspješnice: “Ne dam te nikom, majko, Hercegovino”.
Dok pišem ovu kolumnu sjetih se jedne misli Ive Andrića:
- Kakva je sudbina ljudi i naroda koji se, osim krika, nemaju za što drugo uhvatiti?!
Krik hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini odjekuje.
Desetljećima odjekuje planinama i dolinama, parlamentarnim klupama i dvoranama. Nitko ga ne čuje.
A i onaj tko čuje i koji bi želio pomoći, nemoćan je.
Ostavljen je da se, u godinama odrastanja i sazrijevanja, muči s uzburkanom Savudrijskom valom, Svetom Gerom, Prevlakom, Dunavom i njegovim adama i zavedenim, izigranim i prevarenim Hrvatima u Bosni i Hercegovini.
Davno, prije gotovo dvadeset godina, američki diplomat Robert Barry (tko se još sjeća tog tipa), uz pomoć suradnika Karela Voltrana, nametnuo je i izmijenio izborna pravila i postupak. U višenacionalnoj zajednici ostavio je nered.
Svojom dvojbenom odlukom, nered i samovolju međunarodnog moćnika ovjerio je i Ustavni sud Bosne i Hercegovine. Od tada hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini otvoreno je.
Danas više, snažnije i tragičnije nego te 2000. godine.•
