Na koncu poslovne godine, najkasnije u prvim danima novog ljeta, svatko zbraja rezultate svoga rada. Analizira što je uradio, što je propustio, gdje je pogriješio, je li planove ispunio i kako bi mogao poći naprijed. Tako sam uradio i sam.
U prošloj godini sam u Večernjem listu objavio pedeset i pet kolumni koje su se doticale društvenih, znanstvenih, kulturnih i profesionalnih događaja. Na početku prošle godine u kolumni “Teška i nemirna vremena”, baš kao i danas, s velikim nemirom počeo sam pisati prvu novogodišnju kolumnu - “Sretna nova 1989. godina”.
Na različite načine oglašavali su se i drugi intelektualci, istaknuti akademici, znanstvenici i umjetnici. Svatko razuman vidi kako je na prostoru bivše države stanje zamagljenoga uma i duha ostalo isto. Možda gore i osvetoljubivije? Svatko se “ukopao” i osluškuje što se događa na drugoj i trećoj strani. Svi pišemo, a stanje je sve teže. Sve složenije i neizvjesnije, što bi pučka pjesma rekla - uzalud vam trud svirači.
Zašto?
Zato što narodi bivše države iz tragične prošlosti nisu izvukli pouke. Nisu izišli iz svijeta svojih mitova i političkih zabluda. Ponovno prizivaju avet sukoba koji bi u osvetničkom pohodu mogao dovesti do događaja tragičnijih od onih koje smo, kako tko, preživjeli u posljednjem desetljeću dvadesetog stoljeća.
Gojko Berić, iskusni i briljantni kolumnist u dnevnom listu “Oslobođenje”, pod konac prošle godine s pravom piše: “Jugoslavija više ne postoji, ali neprijateljstvo njenih bivših naroda i narodnosti nije prestalo. Danas je možda i izraženije nego što je bilo tih prijelomnih 90-ih, godina. Politički ambijent u Regionu je zatrovan. Stanje duha neodoljivo podsjeća na to vrijeme. Bauk devedesetih ponovo kruži i prijeti”.
Zašto sam novogodišnju kolumnu naslovio “Sretna nova 1989. godina”? Zato što je te godine predsjednik jedne države, pred razularenom i zavedenom masom rekao kako smo u bitkama i pred bitkama. Malo je tko mogao naslutiti što se krije iza militantne izjave i koliko bi se krvi u takvim bitkama moglo proliti. Koliko bi ljudi moglo bez života ostati? Koliko bi domova moglo biti razoreno? Unatoč gorkom iskustvu, s vremena na vrijeme mogu se čuti novi vjesnici nemira.
Ne tako davno opskurni predsjednik jedne države kaže kako je legitimna politička opcija ona zbog koje su vođeni posljednji ratovi. Njegov istomišljenik mali, golobradi, bezbrki politički pjevač kaže: “Minule godine samo su intermezzo pred nove sukobe. Uzroci zbog kojih je vođen minuli rat nisu razriješeni”. Oni bi, očito, opet jurišali! Oni bi još jednom probali! Neodoljivo ih mami miris agava, maslina, palmi, azurnoga mora, nemirnog Vrbasa i plavooke ljepotice Neretve.
Preko tih izjava nekako bi se i moglo prijeći. Govore ih neodgovorni, nedorasli ljudi, oni koji ne razumiju znakove vremena. Ali preko onoga što urbi et orbi poručuje duhovni predvodnik oprezan čovjek ne može nikako. “Spremaju se neke osvete. Nedao Bog da to doživim”, reče. Nije rekao tko i kakve se osvete pripremaju. Zanimljivo je da su te ratnohuškačke izjave prošle bez snažne osude svih, pa i akademske zajednice. Baš onako kako je 1990. godine prošao transport banana prema Vojnoj pošti u Lukavici. U sjećanje mi se vrati taj događaj. Na prilazu Sarajevu policija je zaustavila kolonu vojnih transportera. Teret je bio prekriven i zaštićen ceradama. Na upit što je na kamionima, vozači su rekli da su to banane. Ponudili su tovarne listove i putne naloge iz koji se to vidi. Banane!
Kada su policajci otkrili cerade, vidjeli su rakete, minobacače i sve ono što će u idućih nekoliko godina razarati grad i sve oko njega. Životno iskustvo govori mi da se i danas, u vrijeme božićnih i novogodišnjih blagdana, diljem bivše zemlje ponovno razvoze “banane”.
Ovakve izjave mogu se čuti i od ozbiljnih političara i vojnih analitičara. Jedni i drugi govore kako se u našoj zemlji, u njezinu bližem i daljem okruženju u dogledno vrijeme mogu dogoditi nesporazumi. Ni oružane bitke nisu isključene. Uzavrela je Republika Srpska. Uzburkala se Savudrijska vala. Tko zna što se sutra može dogoditi na Prevlaci, Svetoj Geri i Kopačkom ritu? Nagazne mine, jedna do druge!
Utjecajni senator Ben Cardin, kao član Odbora koji kreira vanjsku politiku SAD-a, kaže kako se u nekoliko država na Balkanu može dogoditi erupcija nasilja: “Vidim što se na Balkanu sprema”. Ovdje je senator Cardin ostao nedorečen.
Nije rekao što on vidi, a mi ne znamo.
Nije rekao što se planira i što se u bosanskom loncu kuha.
Diplomat je!
Oni ne govore sve. Njihov jezik treba razumjeti.
Uzburkanom i uzavrelom vremenu, kao ni jednom drugom, pristaje veličanstvena pjesma Ive Andrića:
“Gospode, koji si nad svjetovima, vladaš i znaš,
Pogledaj, molimo te, i na ovu brdovitu zemlju Bosnu,
I na nas koji smo iz njenog tla nikli, i njen kruh jedemo,
Daj nam ono zašto te, i dan i noć, svako na svoj način molimo.
Usadi nam mir u srce i slogu u gradove,
Dosta nam je ratničke vatre,
Mirnog kruha smo željni.”
Prije dvadesetak godina, kao predsjednik Odvjetničke komore FBiH, bio sam gost na Danima crnogorskog odvjetništva. Bio sam smješten u hotelu Crna Gora. Hotel je stare gradnje i dotrajale opreme. Ni po čemu se nije isticao. Istina, po predvorjima hotela bilo je nekoliko velebnih djela Tripa Kokolje, Dade Đurića, Stojana Aralice, Mila Milunovića i Ljube Popovića. Čudesna djela velikih likovnih umjetnika.
Srećko Mustagrudić, mostarski kolekcionar i izvrstan poznavatelj likovne umjetnosti, reče mi: “Josipe, vrijednost izloženih djela nadmašuje vrijednost hotela u kojem su postavljene. Još da je ovdje i naš Marin Topić sa svojim oblucima i mimozama iz ‘utrobe’ smaragdne ljepotice Neretve. Bio bi to Louvre!”. To je zaista tako jer izložena djela svrstana su u kategoriju svevremenoga Picassa.
Sjećam se Podgorice iz godina prije rata. Ona se, kao gradska, urbana i kulturna sredina, ni u čemu nije mogla usporediti s Mostarom i njegovom baštinom. Nažalost, danas su prilike drugačije.
Prije nekoliko dana ponovno sam boravio u Podgorici. Bio sam smješten u velebnom hotelu Hilton. Izgrađen je na temeljima starog hotela Crna Gora. Hotel se okitio svim mogućim zvjezdicama. Likovna djela u raskošnom prostoru još bolje i veličanstvenije izgledaju. Oko hotela, kao oko božićne jelke, poredale se liječničke ordinacije, odvjetnički uredi, butici, kafići i restorani kakvi su se nekada samo na zapadu mogli vidjeti.
Nažalost, Mostar se danas s Podgoricom ni u čemu ne može usporediti. Teško je, ali se mora priznati. Središte Podgorice je bez ruševina i bilo kakve slične naznake. Ulice su čiste i osvijetljene, parkovi kao djevojke počešljani. Pred hotel dolaze samo bijeli taksiji. Vozači su odjeveni u bijele košulje i kravate.
Dvadeset i dvije godine poslije rata središte Mostara je s oznakama Dresdena iz 1945. godine. Nema restorana Janje i Petica, nema zlatarnice Celje i ljekarne koja je u svemu podsjećala na prastaru s dubrovačkoga Straduna. Ovi nekada prestižni prostori kao avet podsjećaju na godine rata i razaranja.
Za vrijeme boravka u Podgorici najviše vremena proveo sam u društvu Tomislava Dedića, doajena crnogorskog odvjetništva. Dragulj poziva i ex predsjednik Zajednice advokatskih komora bivše države živi je akter i svjedok događaja u posljednjih pedeset godina. Razgovarali smo o različitim temama. Najviše o pravosuđu i položaju odvjetničke profesije u neovisnoj i samostalnoj Crnoj Gori.
U jednom trenu upitao sam ga: “Kako ste regulirali odnose sa susjednom Republikom Srbijom i Republikom Srpskom u Bosni i Hercegovini?” “Evo kako - kada je Crna Gora proglasila svoju neovisnost u Budvi smo se sastali s čelnicima Advokatske komore Srbije i dogovorili reciprocitet u zastupanjima. Svaki advokat iz Srbije može doći u Crnu Goru i raditi svoj posao. Jednako tako i mi iz Crne Gore bez zapreka obavljamo svoj posao u Republici Srbiji.” “Imate li srpsko državljanstvo”, upitah ga. “Ne, to nije uvjet.”
Nažalost, bosanskohercegovački odvjetnici koji imaju hrvatsko državljanstvo svoj posao ne mogu obavljati u Republici Hrvatskoj. Prije petnaestak godina, u vrijeme dok sam obnašao dužnost predsjednika Odvjetničke komore BiH, pokušao sam to pitanje riješiti.
Dogovorio sam sastanak s dr. Zvonimirom Šeparovićem, ministrom pravosuđa Republike Hrvatske. Poznajemo se, mogao bih reći da smo u kolegijalnim i prijateljskim odnosima. I uz to, zamolio sam kolegu Željka Olujića, prvog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, da na sastanak pođe sa mnom.
Dugo surađujemo. U nekoliko ozbiljnih kaznenih predmeta branili smo zajedno. Iz tog se razvio odnos kolegijalnog poštovanja i prijateljstva. Vjerovao sam da mi može pomoći! Pošli smo zajedno i naišli na razumijevanje ministra Šeparovića. Postupak je pokrenut, ali nikada nije doveden do kraja.
I evo apsurda!
Članak 10. Ustava Republike Hrvatske kaže da Republika Hrvatska štiti prava i interese svojih državljana koji žive ili borave u inozemstvu. Unatoč jasnoj ustavnoj odredbi, odvjetnici koji imaju hrvatsko državljanstvo u toj, svojoj, državi ne mogu obavljati posao. Evo primjera kako se štite prava i interesi hrvatskih državljana - odvjetnika koji žive u Bosni i Hercegovini. Ne vjerujem da ovakav primjer postoji i u jednoj državi na svijetu. U Lijepoj Našoj ima svega, pa i ovakve diskriminacije svojih državljana. K tome još i pripadnika Europske unije.•
