Blago onom čiji put ide usporedno s putevima ostalih ljudi na ovoj zemlji. Teško onom čiji put krivuda, križa se i sječe s drugim putevima.
Taj neće nigdje stići.
Napatit će se mnogo i na kraju će skapati na raskrižju kao prosjak. I bit će
pokopan tu pored puta kao razbojnik.
Bez križa i znamenja!
Bolje bi mu bilo da nikad nije krenuo.
I da nikad nije ni saznao što je to ljudski korak ni zemaljski put, piše nobelovac Ivo Andrić.
Povijest svjedoči da nema osobito dobrih država i osobito pravednih vladara. Zapravo, povijest kaže da je bilo i da dandanas ima svakakvih država i svakakvih vladara. U listopadu prošle godine u Bosni i Hercegovini održani su parlamentarni izbori. Na odgovornim mjestima naći će se novi ljudi.
Brzo ćemo vidjeti što su nam izbori donijeli. Nered, nesporazumi i nesreća dogodit će se u punom obujmu i pravom zamahu ako se na odgovornim mjestima nađu ljudi koji ne znaju kamo su pošli, što su preuzeli ni kako će pokucati na vrata ozbiljnog političkog i civilizacijskog iskoraka.
Potpuna nesreća dogodit će se ako se u parlamentarnim klupama nađu klimoglavci kakvi su nekada postojali u Osmanskom Carstvu. Postoji jedna priča da je u osmanskom parlamentu postojala skupina evetefendija. Njihova zadaća bila je samo glavom kimati i tako podržavati sve što sultan kaže i predloži. Za dosljedno kimanje glavom uživali su sve moguće privilegije.
Uz evetefendije, u Osmanskom Carstvu postojala je institucija zvana bedel. Netko s dvora ili iz visokog obiteljskog okruženja mogao je platiti odraslog mladića da u njegovo ime ode i odsluži vojni rok. Baš kao što danas osuđenik za nečasno kazneno djelo kaznu zatvora do jedne godine može otkupiti tako što će za svaki dan zatvora platiti stotinu konvertibilnih maraka.
Nisam siguran da je Osmansko Carstvo u vojniku bedelu dobilo pravog vojnika ratnika ni da je otkupom kaznenog grijeha naše društvo ostvarilo načelo opće i posebne prevencije. Ni tamo vojnika ratnika ni ovdje opamećenog i socijaliziranog čovjeka.
Tako je nekako i danas!
Sve se češće može čuti da u našim predstavničkim tijelima i zastupničkim klupama, odozdo prema gore, postoje zastupnici koji se u četiri godine mandata nisu javili za riječ i raspravu, da ništa razumno nisu predložili ni pametno uradili. Ništa, osim što su dizanjem ruku glasovali za ono što je stranačka elita predložila.
A honorirani su plaćama koje su dva, pa i tri puta veće od onih koje imaju sveučilišni profesori i znanstvenici, liječnici i siroti suci nižih, viših te najviših sudova iako su jedna radna mjesta znanstvena i silno zahtjevna, a za ona druga izabrani sretnik ne mora mnogo znati, ne mora ništa uraditi i na skupštinska zasjedanja ne mora uredno dolaziti.
Ljudi koji se prihvate zastupničke zadaće moraju mnogo toga znati, mnogo razumjeti te, što je najvažnije, mnogo toga osjećati. Sve to bez obzira na to prostire li se i proteže li se njihova nadležnost na malu i ni po čemu značajnu općinu i županiju ili na mnogoljudnu federalnu i državnu zajednicu. Povijest svjedoči da sukobe i nesporazume u političkom životu naroda najčešće iznjedre sujetni, tjeskobni i nesposobni ljudi koji se za čas preobrate u domoljube i branitelje svog naroda od opasnosti koju samo oni vide.
Njihova unutarnja tjeskoba i neutaživa čežnja za novim mandatom vuče ih prema prostoru laži i obmane. Tako jedan državnik, književnik, nažalost i akademik, ne tako davno, reče:
- Mi lažemo iz samilosti,
mi lažemo iz stida,
lažemo da sakrijemo svoju bijedu, obmanemo drugog, a utješimo sebe.
Opasni su državnici i parlamentarni zastupnici kojima je varanje glavni politički alat i laganje jedini zanat. Ne treba ići daleko ni lutati bijelim svijetom da bismo pronašli primjere političke nezrelosti, površnosti, podlosti i neiskrenosti.
Tu su!
Oko nas!
Mnogo je teži dojam o tome kako je naša zemlja posijana pogubnim sjemenom zločina, revanšizma, prijevare i obmane. Narodili su se kao gljive poslije obilne kiše.
U svakom čovjeku, tako i u svakom narodu, manje ili više, postoji konfliktni naboj koji se javlja u posebnim prilikama, u različitim oblicima, pa i s bezazlenim povodima. Nesretni su oni narodi čiji politički putevi krivudaju, koji se na križanju sudaraju s prvim i svakim drugim susjedom. Takvi narodi doživjet će - danas ili sutra - golootočku samoću i sibirsku hladnoću. Jer najpogubnije je poći stranputicom i naći se izvan tračnica suvremenih cestovnih pravaca i tokova.
Zanimljivo je da se krivudava sučeljavanja sve češće događaju u zemlji razboritih i umnih ljudi, u zemljama Ruđera Boškovića, Nikole Tesle, Ive Andrića, Meše Selimovića. Zašto njihovi narodi posrću i tumaraju po balkanskoj kaljuži, po tami i bespuću, pa nikako da iziđu na čist put i ne uspijevaju utišati lavež čopora povezanih interesnih lutalica.
Kada lavež povezanih političkih lutalica postane zagušljiv, nepodnošljiv i prijeteći, prije stanja apokalipse mora se pojaviti duhovna snaga koja ljude može primiriti i na razum pozvati. Ovo pogotovo stoga što iz burne prošlosti čopor nije izvukao nikakvu pouku. Jučer Jasenovac i Jasenovac do Jasenovca, danas Vukovar do Vukovara, Srebrenica do Srebrenice, Kosovo do Kosova.
U lipnju 1989. godine na Kosovu polju, pred milijunskom masom "nabrijanih", razjarenih, nesretnih i bijesnih ljudi Slobodan Milošević, predsjednik Republike Srbije, iz svega glasa podviknu:
- Pred nama se nalaze bitke.
Ni one oružane nisu isključene.
I ne bijahu isključene.
Jedan rat sa Slovencima, drugi s Hrvatima, treći s Bosancima i Hercegovcima i četvrti s Kosovarima.
I još bi jednom.
Još jednom na Kosovo polje.
Ne ide to!
Neće to dobro završiti!
George Orwell (1903. - 1950.) u romanu "Životinjska farma" piše:
- Vođi treba stalna napetost.
Vođa želi narod držati u strahu od neprijatelja, da tako dobije vlast koju želi.
On narod uvjeri da je neprijatelj svugdje, svuda i na svakom mjestu i da u svakom času mogu poginuti i život izgubiti.
Ljudi se tako odreknu svega i u rat krenu.
Rat u nedalekoj Ukrajini plamti svom žestinom. Neće on tako brzo ni tako lako stati. Malom pučkoškolcu mora biti jasno da to nije rat jedne protiv druge zemlje - protiv one iz prvog susjedstva. Na ukrajinskom ratištu nisu se samo vojske utaborile. Utaborili su se vojni savezi i velike, moćne religije.
Politički lideri ovaj rat ne mogu zaustaviti.
Ne mogu sami!
Netko drugi mora im ozbiljno i odlučno pomoći.
To mogu samo posvećeni ljudi koji snagom duha zaraćene strane moraju pozvati na mir i ljudsko dostojanstvo. Oni se ne mogu razvrstavati po načelu svatko na svoju stranu i s onim što je njegovo. Posljednja knjiga Novog zavjeta kaže da stanje apokalipse vodi u stradanje ljudi i naroda - u smak svijeta. Takvo vrijeme navijestila nam je nova, 2023. godina. Slavoj Žižek, glasoviti slovenski filozof, kaže da je treći svjetski rat u tijeku i da je počeo 24. veljače 2022. godine. Po njegovu razumijevanju, današnje Kosovo polje je u Narodnoj Republici Ukrajini. U Kijevu i Odesi, u Donbasu i Mariupolju.
Naša planetarna nesreća u tome je što se nakon stoljeća mirenja i približavanja razbuktao međukršćanski i međucrkveni nesporazum.
Jedna crkva želi potisnuti drugu.
Jedan patrijarh ne podnosi onog drugog.
Jedna crkva odriče se tradicionalnog obilježavanja Božića i vraća se prvotnom računanju vremena.
I vrijeme se počelo mjeriti.
Na božićnoj molitvi i u svakoj prilici papa Franjo se Bogu moli za brutalno napadnuti ukrajinski narod, patrijarh Ruske pravoslavne crkve Kiril uzvraća: - Vladavina Vladimira Putina od Boga je određena. Bog je na vlast postavio Vladimira Putina da obavi službu od posebne važnosti za ruski narod koji mu je povjeren.
Ukrajinska tragedija najveća je humanitarna katastrofa od vremena Drugog svjetskog rata. To je ravno njemačkom nacionalizmu tog vremena. Patrijarh Kiril i visokopozicionirani vjerski poglavari Ruske pravoslavne crkve dio su korumpirane putinističke elite, govori patrijarh Bartolomej. Samo što nije rekao da između Adolfa Hitlera i Vladimira Putina ne postoji neka osobita razlika.
