Prof. Silvestar Ištuk/Večernji list
Budući da je obitelj, kao prva pedagoška arena, od presudne važnosti za uravnotežen razvoj djeteta, a uz nju i škola, sasvim je uputno ukazati na odgojnu-obrazovnu klimu u školi. Sagledali smo, u najkraćim crtama, cjelokupnu problematiku u takozvanom didaktičkom četverokutu (nastavnik, učenik, nastavni sadržaji i poticajno okružje u sklopu nastavne tehnologije).
Pobjeda nad strahom početak je mudrosti (Bertrand Russell)
U suvremenoj pedagoškoj teoriji sve su glasniji zahtjevi za uspostavu privlačne odgojno-obrazovne klime. Na temelju brojnih istraživanja ustanovljeno je da su aktivnosti u atmosferi straha i nepravde pogubni za uravnotežen razvoj ličnosti. Na ovo ukazuju brojni teoretičari, među kojima navodimo Ladislava Bognara i Milana Matijevića u djelu Didaktika. Oni smatraju da se strah kod učenika pojavljuje zbog mogućeg doživljaja neuspjeha. Tradicionalna je škola, kako navode, izgrađena na tom strahu od neuspjeha što kao Damoklov mač visi nad glavom svakog učenika.
Neuspjeh doživljen u školi nije nekakav bezazleni poraz u igri ili nešto što se već sutra može izmijeniti promjenom ponašanja. Zaključak je jednostavan: prevladavanje ove situacije moguće je samo tako da se svakom učeniku omogući uspjeh, što znači da se pred dijete mogu postaviti samo oni zahtjevi koje ono može ostvariti. Osim toga, povoljna klima stvara se kad su odgoj i obrazovanje u skladu s ljudskim potrebama i interesima. Ako oni to nisu, onda je to uvijek oblik nasilja koji se ne može odvijati bez straha, dosade, represije i nametnutog autoriteta. Pa ipak, teško se još uvijek uspostavlja sklad između naših intencija i njegova funkcioniranja ili, drugim riječima, sklad između nominalnih i realnih rješenja.
Naime, još uvijek se učenik u predmetnoj nastavi osnovne škole, a osobito u srednjoškolskom obrazovnom sustavu, definira kao univerzalni stručnjak. Pitamo se može li se u tom preopterećenju temeljito svladati učenje stranog jezika ili više njih, a o psihofizičkom iscrpljivanju i ponižavanju učenika te o vremenskom ograničenju u realizaciji odgojnih zadataka da i ne govorimo. Rasterećenje nastavne građe neki teoretičari vide u uvođenju egzemplarnog učenja. Naime, nije potrebno svaku pustinju obrađivati ponaosob već temeljito samo onu koja je reprezentant svih ostalih (dio za cjelinu, pars pro toto).
Učenik kao subjekt nastave
Od svih načela ove prigode bih izdvojio didaktičko načelo primjerenosti i razvoja. Primjena ovog načela omogućava svakom učeniku uspjeh, a što je izvor njegova zadovoljstva, životne sreće i smisla života. Suprotno ovomu, skloni smo se našaliti na račun zeca i kornjače, pogrdnom porukom: Gospođo kornjačo, ugledaj se na gospodina zeca!
Umjesto rogobatne usporedbe, svim učenicima valja odmjeriti zalogaje koje oni mogu unijeti, brinuti da su sadržaji svarljivi i strpljivo čekati vrijeme njihove probave. Istodobno, svakom učeniku valja omogućiti njegov individualni uzlet onoliko visoko i duboko koliko već dosežu njegova vlastita krila i sposobnosti.
Nastavnik kao nevidljivi vođa
Kao što instruktor plivanja neće uroniti u vodu, već će s ograde nadzirati cjelinu stvari i pratiti u njima sve pojedinosti, tako i nastavnik u razredu javlja se kao čuvar nastavnog procesa, koji omogućava, nadzire i regulira. Nastavnik je pozvan i odgovoran za organizaciju samostalnih oblika rada učenika sa svrhom njihova samostalnog stjecanja znanja, vještina i navika. Za razliku od redovite nastave koju redovito prate frustracije i konfliktna stanja, izvannastavne aktivnosti su izvor okrepe. One nam dođu kao melem na ranu koju nam zadaje “bezumni razum”.
Osvježavajuće kapljice mudrosti
Neka robotizacije u obrazovnom procesu, ali pod uvjetom da se učenik ne reducira na robot.
Nije važno bogatstvo znanja koliko je važno bogatstvo misli.
Znanje može biti promaknuto krunom, ali kakvu svrhu ono ima množi li se karakterom nulom.
Vi, dušobrižnici školstva, prestanite plakati – od vaših je suza krov prokisao.
Nisam dostojan poziva učitelja ako sam u sebi ugasio učenika.
Da je šiba iz raja izašla, složit će brižna majka, ali još više zla maćeha. Zaplićete li djetetu noge u njegovim prvim koracima, ono će se samo u hodu zaplitati i kada odraste.•
