Naša svakodnevica opterećena je minulim stoljećem. U kolovozu 1928. godine u Narodnoj skupštini u Beogradu, u zastupničkim klupama, ubijeni su Stjepan Radić i skupina zastupnika Hrvatske seljačke stranke. Ubijeni su na pravdi Boga! Nekoliko godina poslije, u listopada 1934. godine, u Marseilleu, kao pas na ulici, ubijen je kralj Aleksandar Karađorđević.
Atentat za atentatom.
Zaplesao se krvavi pir.
Godine 1941. i još jednom 1991. dogodila su se dva teška nesporazuma. Dva rata. Ljudima kratkog “fitilja” i dugog pamćenje dovoljno je za stoljeća novih nesporazuma.
Kako bismo preživjeli, uvozimo što treba i što ne treba. Češnjak iz Kine, pijesak iz Mađarske.
Mržnju ne moramo.
Domaće zalihe su velike.
Svakog dana sve veće i veće su.
Koliko bi molitava trebalo izmoliti da se jazovi zatrpaju, izravnaju i teške riječi usahnu?
Ima li takvih molitava, uopće?
Tko bi ih prvi mogao izmoliti?
Imamo li našeg Willyja Brandta?
Ako ga nema, mora se stvoriti.
Jer, vrata naše sudbine nije moguće i dalje silom i nasiljem otvarati. Pučka mudroslovica kaže “Sačuvaj nas Bože kaosa, tuđe brige i pameti”.
Iskustva imamo.
Previše.
Naravno, ako nam ono može oči otvoriti, pogled razbistriti i pamet prosvijetliti.
Jutarnje, dnevne i večernje novosti “vrište” nad starim i novim stratištima i prijetnjama s okusom novih nesporazuma. Puno je otvorenih graničnih pitanja. Tu najlakše zaiskri jer uvijek netko nekome želi nešto oteti. Sve češće slušam ljude kako govore: “Ma, ne gledam i ne slušam televiziju. Ne čitam novine! Portale pogotovo!”. Jer, tko normalan može razumjeti one koji na vijest o bolesti uzoritoga kardinala Josipa Bozanića poručuju: “Umri, zli kurvin sine”. “Što prije to bolje”. I to u zemlji u kojoj živi 90% Hrvata, a od toga 86% deklariranih katolika.
U dječjem vrtiću, na što sve više nalikuje hrvatska država, sve je moguće.
Svijet je umoran od ekstremnih pogleda slijeva i zdesna, neostvarenih političkih želja, zabluda i siromaštva. Ljudi se pitaju u kakvom vremenu i u kakvoj zemlji živimo. Ja sam odlučio poći drugim putem. Počeo sam pisati o svjetlijim stranama našeg vremena.
Ima ih!
Prije nekoliko godina (2013.) objavio sam knjigu “Mostarski dragulji za sva vremena”. Pisao sam o plejadi znamenitih ljudi čije su književne, umjetničke, sportske i ljudske karijere dostojne poštovanja i naklona do zemlje. Za raseljenim sugrađanima ova knjiga obišla je cijeli svijet.
U knjizi “Sve je moguće” (2016.) pisao sam o ljudima koji su pošli niotkud. Pisao sam o onima koji su krenuli iz Hercegovine u kojoj jedino kamenja i patnje ima za sve, a za svog života ostvarili su svoje snove. Bilo bi dobro, korisno i poučno pisati i o našim mladim draguljima rasutim po bijelom svijetu. Zar nije čudo da Aida Haliadžić, mlada Fočanka, u civiliziranoj i uređenoj zemlji, kao što je Švedska, uđe u vladu i postane ministrica obrazovanja. Zar nije dostojan poštovanja i poklona do zemlje uspjeh dr. Maje Lasić, mlade Mostarke, znanstvenice. Premoćno pobijediti usred Berlina, usred svjetske metropole, i slavodobitno ući u parlament, pravo je čudo.
Veliko je čudo što je Božena Jurilj, darovita Širokobriježanka, u svojim mladim godinama zasjela (zamislite) na čelo austrijskih željeznica - giganta koji zapošljava 40 tisuća ljudi i tijekom godine na najvišoj razini prihvati te isprati pola milijarde putnika i namjernika.
Što reći o Hasanu Salihamidžiću, slavnom nogometašu, mladiću iz Jablanice, koji je postao sportski direktor nogometnog megakluba - Bayern. Povijest svjedoči da su ta mjesta rezervirana za nogometne bogove. Za Franza Beckenbauera! Za Nijemce po krvi i rođenju. A, oni su Aida, Maja, Božena i Hasan, djeca s izbjegličkim kartonima.
Eto, to su uspjesi kojima se treba diviti i žaliti što najuspješniji i najumniji mladi ljudi odlaze iz naše zemlje. Postići uspjeh u našoj zemlji puno je teže. Svako zanimanje, s vremena na vrijeme, iznjedri osobu koja ostaje upamćena po svojim stručnim, ljudskim i etičkim vrijednostima. Stariji žitelji Mostara sjećaju se dr. Dragutina Hlubne (1892. - 1986.), njegovih zrelijih godina i bicikla kojim je svakog dana od stana na Bulevaru dolazio do Stare bolnice i Oftalmološkog odjela. Bicikl dr. Hlubne imao je status zaštićene vrijednosti. Gradskog suvenira! Ni oni koji su bili spremni na svaku kriminalnu radnju s bicikla dr. Hlubne nikada nisu otrgnuli zvonce. Ukrali pumpu.
Bio je to dobri duh.
Dr. Dragutin Hlubna i njegov bicikl!
U devetom desetljeću života, visok, povijen, uvijek uredno na razdjeljak začešljan, ispod naočala s debelim staklima, nepogrešivo je dijagnosticirao svaku upalu i svaku bolest koja je zahvatila čovjekovo vidno polje.
Dr. Hlubna je umro.
S njim je i s minulim ratom umrlo sve. Ako vas putovi dovedu do mostarske Kliničke bolnice, zastanite na četvrtom katu, pogledajte odljev akademskog kipara Ljupka Antunovića i poklonite se sjenama tog velikog čovjeka, humanista i znamenitog liječnika.
Danas, ako prije izlaska sunca ili navečer, nikako prije gušćega mraka, prođete mostarskom Ulicom Stjepana Radića, na ulazu ispred zgrade s brojem 48 možete vidjeti mali, zeleni “bicikl” dr. Slavka Muse. To je zapravo malo punoljetno vozilo kojim on, gromada od čovjeka, sa svojim kćerima doktoricom Ines i doktoricom Ivonom, ide do vrha Avenije - do svoje Stomatološke poliklinike.
Poliklinika nije daleko. Mogli bi se oni i prošetati. Lijepo ih je u prolazu vidjeti, sresti i pozdraviti. Ali, eto, oni nekako samozatajni, više vole sjesti u auto i otići do onih koji ih čekaju sa svojim zuboboljama, implantatima, raštimanim protezama i drugim nevoljama.
Dok oni odlaze liječiti tuđe bolove i nevolje, supruga i baka Anka, umirovljena, “rektorica” financijskih tokova naše zemlje, upravlja onim što je svima najdraže. S unucima Rokom i Andrijom, unukama Lunom, Lorom. Roko je najstariji i najvažniji. Jedino on, i nitko drugi, ne može preroniti bazen u obiteljskoj Provansi - na širokobriješkom Privalju.
Sjećam se početaka dr. Slavka Muse.
Mostarski Dom zdravlja bio je krletka za njegovo iznimno stomatološko obrazovanje, medicinsku i opću kulturu. Čovjek širokih vidika i ambicija otrgnuo se u vode privatne prakse i izgradio prepoznatljivu ordinaciju te respektabilnu stomatološku polikliniku. Prvi koraci nisu bili lagani. Vrijeme nije bilo sklono privatnoj praksi.
Kada je rat pokucao na vrata mostarske kotline dr. Musa angažirao se i časno odradio zadaću koja je pred njega postavljena.
U poraću, kada je trebalo liječiti pokidane spone i podizati kulturni život grada, kao član Predsjedništva Matice hrvatske i njezin dopredsjednik, dao je velik, izniman doprinos. U Maticu hrvatsku nije dolazio što mu je ona trebala za novi izborni mandat, za rukovodeće mjesto, kako bi se dodatno afirmirao ili fotografirao s poznatim i slavnim osobama. Dolazio je kako bi dao doprinos radu naše najstarije kulturne institucije. Iskreno i plemenito! Onako kako su to radili veliki muževi u gotovo dvostoljetnoj povijesti Matice. Matica hrvatska priprema proslavu 20. obljetnice Međunarodne kulturne manifestacije “Mostarsko proljeće”. Monografija “Široka su Matičina jedra” na svojim prvim stranicama zabilježit će doprinos dr. Slavka Muse. Dostojno je, pravo i pravično! Kćeri dr. Muse, Ines u Zagrebu, Ivona u Mostaru, spremaju se za najveći znanstveni uzlet. Sutra ili prekosutra, svakako iduće godine, postat će doktorice znanosti, a time i sveučilišne profesorice na Stomatološkom fakultetu u Mostaru.
Ovo su primjeri o kojima treba pisati.
Ovo je putokaz kako se predanim radom i u državi koja se samo tako zove može ostvariti vrhunska profesionalna karijera, ispuniti domoljubna zadaća, izgraditi velika obitelj i odgojiti dvoje mladih doktora znanosti.
Sve je moguće!
Daleko od Frankfurta, Toronta i Sydneyja.
Tu, na kršu tom!
Kolumna
