Iako su bili razočarani što njihova kandidatkinja za predsjednika RH nije pobijedila, Hrvati iz BiH odahnuli su nakon objavljenih rezultata, odnosno zbog činjenice što oni ni ovoga puta nisu presudili izbore u Hrvatskoj. Nepodnošljivo je bilo slušati optužbe na njihov račun što su u velikom broju izašli na birališta. Takvu sliku stvorili su neinformirani ili tendenciozni mediji, koji su tvrdili kako dijaspora svojom “masovnošću” odlučuje pobjednika. A niti je bio masovni izlazak niti su ikada presudili Hrvati izvan Hrvatske. Naprotiv, čak su, po pravilu, glasali suprotno od većine u matičnoj domovini.
A tu navodnu “masovnost” najbolje demantiraju brojke. Od oko 545 tisuća Hrvata iz BiH glasalo je tek njih 35 tisuća. Dakle, oko 4 posto od njihova ukupnog broja. Ili, to je tek oko dva posto od dva milijuna onih koji su u nedjelju izašli na birališta u Hrvatskoj. Još su skromnije brojke kada je u pitanju ostatak dijaspore. Glasalo je samo njih 15 tisuća. Dakle, ukupno u 47 država, zajedno s BiH, svoje biračko pravo iskoristilo je pedesetak tisuća, što je upola manje nego što je bilo nevažećih listića u RH. Kada se izlazak dijaspore gleda u kontekstu procjena da u iseljeništvu živi dva, neki tvrde tri milijuna Hrvata, onda se vidi koliko je simboličan broj birača. Pravo je pitanje zašto iseljeništvo nije zainteresirano za glasovanje, a Hrvati u BiH jesu. Kada bi im se omogućilo da se otvore birališta u svim mjestima u BiH, a ne samo u šest gradova, tada bi zaista bio masovan odziv i tada bi s najmanje stotinjak tisuća glasova zaista mogli odlučivati o pobjedniku.
Pritom uvijek treba isticati da Hrvati iz BiH nisu iseljeništvo. Glasajući za predsjednike ili zastupnike u drugoj državi, potkopavaju poziciju temeljnog naroda u vlastitoj domovini. Sami se “guraju” u dijasporu. “Službeno Sarajevo” koristi to kao dodatni argument, zadovoljno trlja ruke i prema Hrvatima se odnosi maćehinski. Zbog toga su oči svih bh. Hrvata uprte u Zagreb. I zato “masovno” glasaju. Da apsurd bude veći, niti mogu izabrati svoje predstavnike u svojoj domovini (BiH) u kojoj nisu dijaspora niti kao dijaspora to mogu uraditi u Hrvatskoj.
Posljednjih godina “službeni Zagreb” snažno se založio za njihova prava. U vanjskoj politici prioritet mu je BiH, a napose tamošnji Hrvati. A oni su mu se za takvu politiku htjeli odužiti “masovnim izlaskom”. Glasanje za Kolindu Grabar-Kitarović nije bilo glasanje protiv Zorana Milanovića. Hrvati pamte njegov dolazak u Mostar kada su neki pod krinkom prosvjeda htjeli zapaliti i pokoriti grad. On je tim dolaskom pokazao državničku crtu i dovoljnu dozu nacionalne osjetljivosti poslavši zaštitničku poruku sunarodnjacima u BiH. Ako je suditi po njegovim izjavama u kampanji, onda je sigurno da će Milanović u tom smislu zadržati kontinuitet. Čak će mu biti lakše braniti stavove Hrvata u BiH jer dolazi s lijevog spektra. Što će i u BiH i u svijetu samo po sebi imati veću vjerodostojnost.
Dijaspora i bh. Hrvati nakon svakih izbora, u mamurluku nakon otrežnjenja, razmišljaju o svom “pijanstvu”. Postavlja se pitanje trebaju li se stranački ili institucionalno vezati za hrvatsku državu. U stranačke veze upravo ih guraju izbori – od predsjedničkih, preko parlamentarnih do europskih. Čemu i komu služe ako su bez ikakvog utjecaja?! Stvaraju s Hrvatskom samo zlu krv. Nju dodatno truje činjenica da svaki put “promašuju” u izboru kandidata. Time sami sebi otežavaju suradnju s novoizabranim predsjednikom. Istodobno, razočarani su i previranjima unutar HDZ-a u RH. Osobito onima koji se pod krinkom tobožnje brige za nacionalno bore za svoje privatne interese. Ruše europske vrijednosti i vraćaju stranku i narod u prošlost i podjele. K tomu, takve i ne zanima položaj naroda s druge strane granice.
U budućnosti predsjednika RH u dijaspori i BiH trebaju u konzularnim predstavništvima birati samo hrvatski porezni obveznici. Ako u Hrvatskom saboru i dalje ostanu tri zastupnika, onda nije problematična masovnost izlaska na parlamentarne izbore. Jednako je hoće li ih na biralištima u BiH biti nekoliko desetaka ili stotinu tisuća jer broj birača ne povećava broj zastupnika koji dolaze izvan Hrvatske. Suradnja Hrvata iz BiH i RH sa stranačke mora se preseliti na državnu politiku. Hrvati se trebaju vezivati za institucije RH, a ne stranke. Na takav način zbog svoje teške pozicije senzibilizirat će i “crvenu” i “plavu” Hrvatsku. Jer, označeni samo jednom bojom, bit će samo još jače žigosani kao paraziti koji, umjesto sebi, biraju drugima.
Zato Milanovićeva pobjednička poruka: “Premalo nas je da bismo se dijelili” nije upućena samo “crvenoj” i “plavoj” Hrvatskoj već i iseljenoj i domovinskoj. Bez obzira na to je li masovno glasala!•
