Kad bi tko citiralo Bild ili Daily Mail, listove koji su Tita svojedobno svrstali među najveće zločince 20. stoljeća, Titovi pristalice uzvraćali su mu da je riječ o neozbiljnim tabloidima. Ali više taj argument ne vrijedi – nedavno je, na primjer, kolega Silvije Tomašević opširno prenio što svjetski ugledni dnevni politički list, pariški Le Monde, piše o knjizi tekstova brojnih autora “Stoljeće diktatora” koju je sastavio Oliver Guez. Tomaševićev tekst naš je list objavio pod naslovom – “Francuzi objavili knjigu o 22 najveća diktatora: Titov životni stil nalikovao je Göringovu, čak mu je i fizički sličio”.
Tu usporedbu s jednim od najvećih nacističkih zločinaca teško će u Hrvatskoj podnijeti ljevičari koji, i kad o Titu pišu negativno, redovito ističu kako on i Pavelić, Jasenovac i Bleiburg, komunisti i ustaše, zatvori i logori u NDH i Jugoslaviji nisu isto.
Autor teksta o diktatoru Titu, francuski povjesničar Buisson, stručnjak za Balkan, piše o kultu ličnosti dostojnom Sjeverne Koreje te o punim zatvorima i smaknućima oporbenjaka u Jugoslaviji u kojoj je gušena svaka disonantna riječ. I koja se raspala nakon što ju je 35 godina “najveći sin naših naroda i narodnosti” držao ujedinjenu diktaturom i terorom. I dok tako u Europi i svijetu uvjerenje o Titu kao o jednom od najvećih zločinaca 20. stoljeća postaje sve uvrježenije, u Hrvatskoj se na čelo glavnoga grada na preksutrašnjim izborima sprema doći kandidat Tomislav Tomašević i dosad poznat po titoizmu, koji nedavno izjavljuje da će, pojavi li se, poduprijeti inicijativu za povratak imena Trg maršala Tita jednom od najljepših trgova u Zagrebu, koji se sad zove Trg Republike Hrvatske.
Moguća Tomaševićeva pobjeda više izgleda kao politička fantastika nego zagrebačka stvarnost. Jer glavni je grad Hrvatske bio najuvjerljivija i najmoćnija uzdanica u stjecanju samostalnosti i neovisnosti Hrvatske od komunističke, Titove Jugoslavije.
Na prvim lokalnim izborima u Zagrebu 1993. godine lijeve stranke nisu dobile ni deset posto glasova a desne su dobile golemu većinu. Zelene stranke još nije bilo, a sedam godina poslije, 2000., dobila je manje od jedan posto glasova. Što se to dogodilo od početka devedesetih do danas da bi metropolom mogla zavladati zeleno-lijeva koalicija u koju se ne svrstava SDP, dakle, ljudi koji nikad u Lijepoj našoj nisu bili značajnija politička moć a nekmoli kandidati za vlast. Vili Matula, Ivana Kekin, Urša Raukar, Zorislav Antun Petrović, Teodor Celakoski i drugi iz Tomaševićeva društva bili su marginalci.
Nepojmljivo je da bi Zagrepčani mogli izabrati ljude koji su bili u koaliciji s Radničkom frontom, čije je čelnik protivnicima govorio: “Serem vam se na vaš Bleiburg”. I da bi mogli izabrati ljude koji će u glavni grad vratiti ideološke obračune i sukobe oko općeprihvaćenih vrijednosti.
Osvoji li Tomašević vlast u metropoli, neizbježno će se s političkim protivnicima sukobljavati oko tema za funkcioniranje grada, za gospodarstvo, standard i život u gradu nevažnim, vratit će glavni grad u vrijeme puno prije Bandića i prije hrvatske samostalnosti.
Ideologije bi mogle biti najvažnije, pogotovo što su Tomašević i njegovi mogući budući suradnici dovodili u pitanje temeljne vrijednosti hrvatske države i Domovinskog rata. Jedina je Tomaševićeva “vrijednost” u tome što je, čini se, mnoge zagrebačke birače uspio uvjeriti da nudi nešto što nisu imali ni Bandić, ni HDZ, ni SDP ni drugi. I to nimalo originalnim frazama. Možete li u ovoj rečenici naći išta što dosad niste sto puta čuli: “Za nas u platformi Možemo! Politički problem prvog reda su uvjeti života građana u Hrvatskoj danas – ekonomska nesigurnost, siromaštvo, socijalna isključivost i na druge načine narušen dignitet velikog broja naših sugrađana”? A sljedeća kao da je prepisana iz komunizma: “Zagrebom će se upravljati u partnerstvu s građanima, ojačat ćemo mjesnu samoupravu, teme će se raspravljati na zborovima građana, a o bitnom će se odlučivati na referendumu”. Tomašević tim praznim riječima nije uspio pridobiti ni vlastita oca koji se priklonio Miroslavu Škori, ali bi mogao pridobiti dovoljan broj birača, zacijelo ne i potomaka tisuća Zagrepčana koje su partizani njegova idola Tita poubijali 1945. godine.
