Kao suradnik Večernjeg lista u posljednjih sam dvadesetak godina objavio niz manje ili više zanimljivih kolumni. Tako drugi i mnogi govore. Svaka kolumna doticala se iznimno uspješne i znamenite osobe, značajnog društvenog, političkog, kulturnog, pravosudnog ili uzbudljivog sportskog događaja. Ljude koji su u povijesti grada, kraja i zemlje ostavili neizbrisiv trag nastojao sam sačuvati od kronične društvene bolesti.
Od zaborava.
Želio sam ih sačuvati jer oni svjedoče o vremenu u kojemu smo živjeli, stvarali, nadali se i patili. Jer za godinu dana, ako ne za mjesec ili dva, sve se može pokriti velom zaborava. Pogotovo u poslijeratnoj poremećenoj mostarskoj kotlini u kojoj je, u duljem razdoblju, nestala kultura pozitivnog pamćenja i sjećanja.
U vremenu u kojemu, zapravo, postoji i stoluje kultura destrukcije. Tako je, zbog jednoga zavoja u mostarskoj gradskoj ulici do temelja srušena Željeznička stanica, spomenik kulture prvoga reda. Takvu sudbinu doživjela je i rodna kuća Predraga Matvejevića, pisca i znanstvenika, mislioca sorbonskih dometa i ozbiljnog pretendenta za dodjelu Nobelove nagrade za književnost. Takav rušilački pohod na razini je ozbiljnog kulturološkog grijeha, da ne upotrijebim neku drugu težu i razorniju riječ.
U svojim sam kolumnama pisao o Muhamedu Mujiću, najboljem nogometašu bivše države, Josipu Joli Musi, velikom direktoru Aluminijskog kombinata, i njegovu surovom sudskom progonu i procesu, Anti Vicanu, prvaku mostarskog i hrvatskog glumišta, Ferdinandu Zovki, velikom opernom umjetniku, i Lini Losse, glazbenoj odgojiteljici.
Pisao sam i o međunarodnoj kulturnoj manifestaciji “Mostarsko proljeće” koja je zbog svoje otvorenosti najviših dosega umjetničkih vrijednosti i izvrsne organizacije primljena u punopravno članstvo Saveza europskih festivala i tako se našla u društvu Verone, Beča, Atene, Sankt Petersburga i drugih jednako značajnih europskih kulturnih manifestacija.
Pisao sam o Vladi Smoljanu, neponovljivom gradonačelniku grada Mostara, slavnim sportašima – Dušku Bajeviću, Enveru Mariću, Franji Vladiću, Vahi Halilhodžiću, Ivici Ćurkoviću i još nekoliko značajnih osoba bez kojih se ne može sagledati društvena stvarnost jednoga vremena, jednog grada i jedne sredine.
Sve je to dobro.
Ali i na drugim stranama postoje ljudi koji su dostojni sjećanja, naklona do poda i društvenog poštovanja s pozlatom.
U nedjelju. 25. kolovoza ove godine, na mostarskom gradskom groblju Sutina po vrelom ljetnom popodnevu na vječni je počinak ispraćena Kamila Federici (1941. – 2024.), umirovljena sutkinja Županijskog suda u Mostaru.
Pola stoljeća radili smo sudačke i odvjetničke poslove.
Svatko svoje i na svoj način.
Svatko kako je najbolje znao i najbolje umio.
A uvijek s obostranim kolegijalnim i profesionalnim poštovanjem.
U posljednjih tridesetak ratnih i poslijeratnih godina, u jednoj po mnogočemu iščašenoj sredini, ni jedan odgovoran posao nije lako i nije jednostavno obavljati. Osobito u porušenoj zemlji u kojoj je sve pošlo kud ne treba i kako ne valja i čijim se nevoljama ne vidi pravi smjer ni kraj.
“U maloj i ubogoj zemlji u kojoj zbijeno žive četiri različite vjere treba četiri puta više ljubavi, razumijevanja i snošljivosti nego u nekoj drugoj zemlji”, piše nobelovac Ivo Andrić. U ovako posvađanoj zemlji samo mudri, moralni i stručni ljudi mogu biti pravični suci.
Kako god uzmeš i s koje god strane pogledaš, i u tako poremećenim društvenim i pravosudnim okolnostima znaju se pojaviti visokomoralni, stručni, odgovorni i pravični nositelji sudačkih dužnosti. Njihov život, trud i napor u popravljanju poremećenih odnosa traži naklon do poda i društveno priznanje; za njih je pravo istina, a sve drugo može biti politička ili ljudska manipulacija, podvala i interesna prijevara.
To su osobe kod kojih postoji težnja k savršenstvu i pravičnom rješenju nastalih ljudskih i inih nesporazuma. To su suci koji rade – kako se u narodu može čuti – dan i noć, sve sagledaju, sve prouče i provjere kako bi mogli donijeti presudu koja će biti zakonita, pravična i čiji paragrafi nikada neće pocrvenjeti.
Propria laus sordet! Nije lijepo govoriti o svojim stvarima, kažu i savjetuju drevni Latini. Kada čovjek dulje poživi, sve oko sebe trezveno promotri, onda je u prilici iznijeti i svoje dojmove. Svojedobno sam pisao, a ovom prigodom još jednom želim posvjedočiti, da je do ratnog vihora mostarski Županijski sud bio rasadište najboljih sudaca. Bila je to prava pravosudna akademija, bolja od sarajevske, zagrebačke, beogradske i svake druge. Svugdje sam bio, sve sam vidio i doživio i ove dojmove mogu dostojno braniti.
U poslijeratnom vremenu, u kaznenom i civilnom pravu, iz tog inkubatora stasalo je nekoliko jednako velikih sudaca: u kaznenom odjelu – Vjekoslav Lovrić, Hamo Kebo i Slavko Pavlović, a u onom drugom, civilnom, Kamila Federici, Gordana Belović, Silva Prusina i Nurko Pobrić.
Kaznene i civilne predmete, kroz koje su protkane različite sudbine i ljudske peripetije, rješavali su s lakoćom i na način na koji dobronamjeran odvjetnik ili pravobranitelj nije mogao staviti ni najmanju primjedbu i opasku.
Ako jednu osobu sa sudačkim žezlom u ruci, u različitim okolnostima i najtežim predmetima, promatrate i doživljavate cijeli radni vijek, u konačnoj prosudbi ne može biti pogreške. Umirovljenje i konačni odlazak ovakvih nositelja sudačkih funkcija prerani su kada se dogode i u godinama najdublje starosti.
Deficit omne, qud nascitur - sve što se rađa to i nestaje, kaže jedna stara latinska sentencija. Zapravo, naše je životno putovanje traka koja vodi prema konačnom nestanku, koji je u neprestanoj zasjedi, samo mi ne znamo kada će se zlokobno oglasiti.
To je i ništa drugo!
Da starimo – to znamo i svaki dan vidimo.
Ogledalo nam nije potrebno.
Istina, ljudi se teško privikavaju na takve promjene.
Teško ih prihvaćaju i s njima se teško mire.
U vremenima zrele starosti kod mnogih ljudi zna se pojaviti čvrsto i uporno nastojanje kako taj proces zaustaviti i kako mu se oduprijeti. Inače, starenje je priča bez kraja i pitanje bez pravog odgovora.
Sutkinja Kamila Federici ni jednoga se časa nije predavala.
Nikada nije pokazala bijelu zastavu i svoju životnu nemoć.
Do posljednjeg je dana bila pripravna pomoći svakome tko je njezinu pomoć zatražio.
Odgojila je brojne generacije.
Na svakome se mjestu mogu čuti riječi dubokog poštovanja i duboke zahvalnosti.
S ovoga je svijeta otputovala s blagim pogledom i svojim sitnim osmijehom.
U nekoj požutjeloj knjizi, ne znam u kojoj ni kada, pročitao sam da je u Francuskoj, u okolici grada Reimsa, živio teško bolestan i usamljen čovjek, sudac. Svećenik, inače dobar prijatelj, na groblju se pomolio za milost njegovoj duši, primaknuo se grobnome mjestu, prosuo grumenje i rekao:
“Prijatelju, to ti je znak da si umro za ovaj svijet.
Rodio si se u Gospodu i zato budi strpljiv.
Ti sada patiš jer si se rastao od nas i svojih.
Ali ti ćeš doći tamo gdje nema bolesti, gdje su svi bijeli i čisti, gdje je sve sjajnije od samoga sunca i svjetlije od punoga mjeseca.
Ti si se od nas samo tijelom rastao.
U duhu si ostao s njima i s nama.
Imat ćeš udjela u svim našim molitvama.”
Na posljednjem ispraćaju sutkinje Kamile Federici nitko od pozvanih ni riječ ne reče i nitko na njezino otvoreno grobno mjesto nije bacio grumen hercegovačke i mostarske zemlje. Kakogod, časna sutkinja Kamila Federici ostat će u trajnom sjećanju svojih suvremenika, naravno, dok oni po ovoj zemlji na svojim nogama budu hodali i svojim glavama upravljali.
