U povodu 50. obljetnice slavnog pokreta u Francuskom je paviljonu u Zagrebu otvorena izložba Hrvatsko proljeće 1971.-2021.
Ima događaja u životu koje neposredno ne doživljavate kao historijske nego kao obične, povijesnu vrijednost daju im kasnija vremena. Ali oni su za vas i dalje normalni, prirodni kao cvijeće, trava, šuma, njive, rijeke, more i nevini kao prijeko potrebna zajednica, kao obitelj.
Nedužna kao obitelj bila je Hrvatska i 1971. i 1990. godine. Imati svoju slobodnu domovinu, svoje pretke i potomke, nužno je kao disati, kao imati svrhu u svemirskom prostranstvu. I 1971. i 1990. godine Hrvati tu domovinu nisu osjećali kao nešto veliko nego kao nešto po Bogu zasluženo.
Nekim znamenitim sudionicima Hrvatskog proljeća jako je krivo što današnja mladež o tom vremenu malo zna, no ista ta mladež oblači hrvatske dresove za sportske utakmice, pjeva nacionalne pjesme, uči iz hrvatskih udžbenika – 1971. to je bio san. Ta ista mladež sudjelovala je u obrani domovine, išla je na “mitinge” na ratištu kao što se 1971. godine išlo na mitinge u studentske domove, na trgove i drugdje. Patriotska je kao što je mladež bila patriotska i u vrijeme Hrvatskog proljeća, no njezin je patriotizam bez opasnosti, bez nadzora Udbe, njezine kockaste majice ili domoljubne pjesme svakidašnjica su kao i svi drugi sadržaji te svakidašnjice. Istina, njezine najomiljelije pjevače kao što je Thompson gdješto zabrane, ali ni on ni drugi nisu morali bježati u inozemstvo kao neki njihovi kolege prije pedeset godina.
Zanos koji je potkraj 1971. brutalno zaustavljen danas je trajan, Hrvatsko proljeće je na djelu bez prestanka, unatoč onima koji loše vode ovu zemlju i njezino gospodarstvo. Na žalost, zbog nesposobnih političara postoji bolan paradoks - iz zemlje koja je možda prvak svijeta u domoljublju ljudi masovno iseljavaju. Slično je bilo i 1971. godine – dok je cvalo Hrvatsko proljeće a i prije njega cvalo je i gastarbajterstvo, koje je krivo za nestanak milijun Hrvata iz demografskih bilanci. Razvoj događaja će reći – Hrvatsko proljeće bilo je uvod u stvaranje hrvatske države. No tada se država malo spominjala, nisu osporavani ni socijalizam, ni Jugoslavija, ni Tito, tražila se ravnopravnost Hrvata, konfederalno uređenje, promjena deviznog režima, hrvatski naziv za hrvatski jezik... Jedini je hrabar bio te zahtijevao članstvo Hrvatske u Ujedinjenim narodima – Hrvoje Šošić. Možda ništa u Hrvatskom proljeću nije tako snažno odjeknulo kao taj zahtjev, koji je izražavao potajnu težnju cijelog masovnog pokreta. Inače, Šošićeva knjiga “Za čiste račune” bila je temeljni dokument o hrvatskom gospodarskom položaju u tadašnjoj državi. Koliko zna biti nerealan odnos prema tom vremenu, uvjerio sam se u razgovoru s pokojnim Zvonkom Bušićem koji je isprva, kad se vratio u Hrvatsku, htio pokrenuti tjednik očekujući da će biti visokotiražan i isplativ kao “Hrvatski tjednik” 1971. godine koji je imao nakladu od gotovo 200.000 primjeraka. Govorio sam mu – teško je i skupo pokrenuti ozbiljne novine, pogotovo poput “Hrvatskog tjednika” koji je imao svoje vrijeme, svoju čitanost i tiražu.
Danas je takav tjednik iluzija - cijela je Hrvatska preplavljena nacionalnim znakovljem a svi mediji slobodno pišu o temama kojima je onda pisao samo Matičin tjednik. Rekao mi je da sam defetist, ali je ipak odustao. Ako je Bušić u plamenom domoljublju bio nerealan, posve je realno očekivati da današnju mladež osobito ne zanima Hrvatsko proljeće koje je za nju staromodno te joj malo što nudi i daleko je od sloboda koje danas uživaju. Može je zanimati sudbina prvaka toga pokreta, koji su odležali teške godine zatvora u Staroj Gradišci i drugdje, ali razlozi zbog kojih su uhićeni, suđeni i zatvoreni izgledat će joj – komično. No to ne govori ništa protiv hrabrosti Maraka Veselice, Vlade Gotovca, Ivana Zvonimira Čička, Dražena Budiše mnogih drugih, a govori mnogo o stravi u kojoj se u Titovoj Jugoslaviji živjelo. Po načinu na koji je Hrvatsko proljeće tolerirano među jugoslavenskim komunistima, a hrvatski su u njemu masovno sudjelovali, činilo se da neće biti onako stravičnog obračuna. Ali onda je zvijer Tito koja se u promatranju žrtve bila pritajila pokazala nezapamćenu krvoločnost.
