Veliki pjesnici, pa i oni mali i najmanji, posvećeni su ljudi. U svojoj samoći i posveti oni vide ono što drugi ljudi ne mogu vidjeti, doživjeti, prepoznati, pogotovo riječima i stihom opisati. Ulicama grada Mostara, dvadeset i pet godina, samozatajno hodi prognani sarajevski pjesnik. Pjesnik koji malo govori jer od ranog jutra do kasne večeri stvara. Piše, plete, prepliće, povezuje i uređuje. Prvom pjesmom “Moj stric Mijo” osvojio je pjesnički tron. I tu ostao.
Sa svojim časopisima Školarac, Cvitak i Motrišta došao je do one crte kada se, s razlogom i pokrićem, može reći – nema dalje. To Mostar ne vidi, a još manje rodni ljubuški kraj.
Je li to sudbina tako posvećenih i posebnih ljudi ili je u pitanju nešto drugo?
Je li to neprozirni društveni zastor koji je na naše nemirne prostore davno navučen da ne vidimo i ono što poluslijep čovjek mora vidjeti?
Mora vidjeti, vrednovati, cijeniti i poštovati.
U veličanstvenoj monografiji “20 godina Mostarskog proljeća”, književnik Dragan Marijanović, suputnik i supatnik na putu za negdje, u tekstu “Brko iz antologija i lektira”, piše:
Sve ove godine, kako u našoj književnosti i kulturi uopće, Miro Petrović je tiha snaga, ona nevidljiva poluga, skrivena negdje gdje je samo znalci mogu pronaći. To je sastojak bez kojega, ono što se pripravlja ili sastavlja, nikada nije isto. Rijedak je i vrijedan…
Ispratio je on znamenite pjesnike kojima se spomenici dižu. Ispratio je Dragutina Tadijanovića, Mirka Kovača, Vesnu Parun i Vladu Gotovca. S njima se družio, surađivao i pjesnički prijateljevao. S vremena na vrijeme, a uvijek kada je potreban mudar savjet, s poštovanjem mu se obraćaju akademici Luko Paljetak i Avdo Sidran. Nekada i glasoviti crnogorski pjesnik Jevrem Brković. Oko svega konzultiraju ga Miljenko Jergović i Ivan Lovrenović. Živi u antologijama i lektirama. Moćan je u svojoj tišini. Nezamjenjiv u svom poslanju. On je pjevao “To je moj stric Mijo”, a mi, njegovi suradnici, u svakoj prilici ponavljamo: to je naš pjesnik Miro! To je naš brko!
U rujnu 2019. godine, u sarajevskom Kamernom teatru, uz savjete i potporu našega Pjesnika, pripremao sam predstavljanje svoga troknjižja. Akademik Avdo Sidran, akademik Mladen Bevanda, slavni nogometaš Ivica Ćurković i operni as Ivica Šarić, s oduševljenjem su primili vijest da će se u ulozi promotora pojaviti i Bogić Bogićević. A on – snažan, blaga i prodorna pogleda, svoj osvrt na knjige “Mostarski dragulji”, “I to je to” i “Kud plovi ovaj brod” pripremao je kako su to nekada radili stari sveučilišni profesori, emeritusi. Svaka misao imala je svoje mjesto i svoju poruku.
U tih nekoliko dana, i u nekoliko navrata kasnije, za mene je taj dobrohotni i plemeniti čovjek bio enigma. U prijateljskom razgovoru pitao sam ga kako je, duboko pod zemljom, u utrobi vojnog bunkera, u ledenoj dvorani s prigušenom rasvjetom, okružen mrkim pogledima generala Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića, političara Borisava Jovića i Slobodana Miloševića uspio sačuvati razum, ponos i dostojanstvo.
S osmijehom na licu, neobjašnjivom mirnoćom dječaka, svaki put kaže: “Pa to je bila moja zadaća!”
Da je Bogić Bogićević, prestrašen i ucijenjen, podigao svoju ruku, nitko danas, s trideset godina odmaka, ne bi mogao opisati kakvo bi zlo protutnjalo ovim prostorima. Bila bi to sravnjena zemlja i zgarište s jednoga do njezina drugog kraja. Bila bi to Srebrenica do Srebrenice, Vukovar do Vukovara. Plan je bio paklen. Paklenijeg je teško zamisliti. Granatama po dubrovačkim zidinama, po Stradunu, Minčeti i Revelinu, svim i svačim po hercegovačkim, bosanskim, slavonskim i zagorskim livadama. Pali, ruši i ubijaj!
Rijetki su ljudi koji u ludom vremenu mogu sačuvati pamet, dostojanstvo i ostati sami pri sebi. Vrijeme je išlo svojim tijekom. Primicalo se proljeće. U glavama drugih ljudi nastanila se ljuta zima. Beogradskim ulicama tutnjali su tenkovi. Plan je bio brižno pripremljen. U Predsjedništvu Jugoslavije trebalo je obaviti formalno podizanje ruku i zapovjediti: “Pali!”
U drevnoj Ateni narodni zastupnik mogao je biti samo onaj tko je napunio šezdeset godina života. Mudri Grci smatrali su da su to godine u kojima čovjek mora imati dovoljno životnog iskustva da može donositi razborite odluke. U našim krajevima, u zoni jakoga, sunca i prodorne svjetlosti ljudi brže žive i brže sazrijevaju. Bogić Bogićević, član Predsjedništva SFRJ, s 36 godina, izveden je na političko strelište i gubilište! Okružen strogim generalskim pogledima i nimalo blažim političkim prijetnjama, smogao je ljudske, domoljubne i političke hrabrosti i reći svoje povijesno: NE!
Borisav Jović, predsjedatelj Predsjedništva, namjeravao je predložiti uvođenje izvanrednog stanja i uhićenje istaknutih političkih protivnika. Namjeravao je provesti vojni udar. Klasika! Članovi Predsjedništva vojnim autobusom povedeni su iz Parlamenta u nepoznatom smjeru. Kada je autobus stao, državnici su povedeni u bunker Generalštaba JNA. Plan je bio jasan. Tko u bunker uđe, mora imati puno sreće da iz njega živ iziđe. Predsjedatelj Jović i general Kadijević mislili su da je to ozračje u kojem će svatko drukčije razmišljati. Trebalo je stvoriti ozračje straha i neizvjesnosti.
U času kada je vidio da je jedna ruka ostala “prizemljena”, Borislav Jović, predsjedatelj Predsjedništva, zatečen i zbunjen, malo je zastao, skinuo naočale, primirio tremor ruku i upitao: “Bogati, Bogiću, jesi li ti Srbin ili novi Vuk Branković, izdajnik?”
“Ja sam Srbin, ali nisam neprijatelj svoje zemlje koju predstavljam ni naroda koji u njoj od pamtivijeka žive.
Zato, zastanite, gospodine predsjedniče.
Ugasite tenkove, gospodine generale.
Prizemljite bombardere, gospodine zapovjedniče.”
U tunelu je nastao muk!
“Jer poteći će potoci krvi, a onda ćemo se naći na početku s kojega će biti teško podići se.”
Za svoja dva prsta u zraku, u tim okolnostima, mogao je Bogić dobiti što je god želio. Mogao se useliti u najljepši dvorac na Dedinju, ljetovati i odmarati se u raskošnoj vili u Dubrovniku. Sa svoja dva prsta u zraku, za svu obitelj, mogao je osigurati sve. I nuđeno je sve!
Na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Meksiku, prije trideset godina, na utakmici Argentina - Engleska, slavni Diego Maradona nadskočio je golmana Shiltona, podigao “svetu ruku”, pogodio loptu, postigao gol i svoj tim odveo prema naslovu svjetskih prvaka. Pogodak je bio neregularan, a uspjeh ovjekovječen. Ta sportska slava trajala je četiri godine. Trajala je do novoga Svjetskog prvenstva. Dok se nogomet bude igrao, prepričavat će se ovaj nesportski i nemoralni postupak “malog, a velikog” Diega Maradone.
Bogić Bogićević nije podigao svoja dva prsta, a dotakao je nebo. Tamo će ostati za sve vijeke vjekova. Političkom karijerom nije naplatio svoju hrabrost, čestitost i domoljublje. Na svaki upit odgovara: “Pokušao sam spriječiti rat. Nisam mogao. Takve su bile okolnosti.”
Njegovo povijesno “NE” te davne 1991. godine odvelo ga je u anonimnost. Ostao je sam, kao ogoljelo stablo kada oluja prođe. Njegovu gradu trebalo je trideset godina da mu se simbolično oduži i dodijeli svoje priznanje: dodijeli mu Šestoaprilsku nagradu.
Eto, to je ljudska gromada o kojoj pjeva veliki pjesnik Miro Petrović.
Ovom vremenu i ovom prostoru, jedan i drugi, dali su kao malo tko drugi.
Jednom će nestati svijet koji mi poznajemo. Nestat će manja mjesta i gradovi, ali zauvijek će živjeti sjećanje na jednu ljudsku, bosansku gromadu i stihove našeg pjesnika nad pjesnicima:
Vidiš li, sine,
Ustani se,
Onaj spomenik
Što se ne vidi,
To je sine, gromada,
To je
Bogić Bogićević
Da se na jednoj strani on prijavi za izbor predsjeddnika a na drugoj Čović i Izetbegović zajedno ne bi imali glasova ko on. Toliko o anonimnosti i to je duh Bosne i Hercegovine i onih normalnih u ovoj zemlji je dosta koji znaju da ova dvojica nisu dorasla ni po jednu cipleu da mu očiste. A u bosni će uvijek biti stada i Izetbegović i Čović će se bogatiti.