“Majka je uvijek osjećala kada se sa mnom događalo nešto krupno. Taj osjećaj, valjda, imaju sve majke. Zato bi mi ponekad bilo krivo kada ozbiljno ne bi shvatila ono što je meni važno i kada bi upornom šutnjom ili nekom usputnom riječju stavljala točku na moje drame.
Iako sam zakoračio preko mnogo pragova u životu, važnost je za mene imalo samo nekoliko njih. Sa strahom se sjećam praga svoje osnovne škole, sa strahopoštovanjem tri praga Hilandara, s divljenjem praga Svete Sofije u Carigradu i s ljubavlju – praga manastira u Tvrdošu.
Prelazio sam i mnoge poznate pragove. Oni za mene nikada nisu postali značajni. Nikada nisu zaista postali moji. Takvi jedino postaju oni pragovi preko kojih sam zakoračio u život.”
Ovu kolumnu počeo sam riječima vladike Grigorija iz njegove uspješnice – iz nove knjige “Preko praga”. Uživao sam u njezinom predstavljanju, u onome što su kazali dr. Enes Karić i dr. Vlaho Bogišić, a još više čitajući njezine tihe, mudre i poučne stranice.
Nekoliko mjeseci kasnije s vladikom Grigorijem i književnim šarmerom Draganom Marijanovićem predstavljao sam knjigu “Otvorena pisma Ivi Andriću”, knjigu koju je priredio Vladimir Pištalo, naše gore list, jedan od najznačajnijih suvremenih srpskih književnika.
Nakon ove književne večeri shvatio sam da je vladika Grigorije duhovna, intelektualna, književna, kulturna i društvena gromada, zamalo ravna onoj koja je prije stotinjak godina rođena u toj istoj središnjoj Bosni. U Docu kod Travnika.
Krajem prošloga mjeseca, na veliko iznenađenje i još veće razočaranje svekolikoga puka, odjeknula je vijest da je vladika Grigorije upućen zakoračiti preko novoga, velikog praga. Ne znam što je u tom času osjetila njegova majka, ali znam što su govorili ljudi koji su karizmatičnoga duhovnika bolje poznavali.
Jedni su govorili jedno, drugi drugo, a oni treći, po svemu sudeći, najbolje upućeni, kažu da je moćna crkvena i civilna politika u tome imala svoje prste. Pričaju da je nakon smrti patrijarha Pavla vladika Grigorije dostavio Promeriu i kroz njezinih deset točaka želio otvoriti raspravu o stavu Crkve prema pedofiliji, homoseksualizmu, kačavendizmu, vjeronauku u školama i drugim važnim pitanjima.
Tragična su to pitanja koja jednako snažno tresu zidine Katoličke Crkve. S tugom u duši i s gnušanjem u srcu čitam da je zbog pedofilije uhićen jedan svećenik u Splitu, a drugi na Braču. Jedan biskup u Čileu, drugi u Australiji.
Slušao sam mnoge upućene, obrazovane i utjecajne ljude kako govore koja bi sreća bila da je vladika Grigorije postao patrijarh umjesto “ishlapljela”, često nejasna Irineja, patrijarha koji je zaboravio da je prije 250 godina (1776. godine) sjedište patrijaršije iz Peći premješteno u Beograd. Tvrdokorno krilo Pravoslavne Crkve u vladiki Grigoriju očito je vidjelo latentnoga reformatora kojega treba “odmoriti”.
U “Priči o kmetu Simanu” Ivo Andrić piše:
“Svi za mene kažu da sam budala i propalica. Znam ja to. Ali znam i da nije sasvim tako. Vidi, bio je kod moga pokojnog oca, u mom djetinjstvu, pijevac gigan, nije mu glasa nadaleko bilo. Ali imao je jednu manu zbog koje je glavu izgubio prije vremena. On je kukurik’o prije ostalih pjevaca na čitav sahat i budio ukućane. Dodijalo jednom mom ocu. Neću ga, kaže, trpjeti da mi je iz oka iziš’o. Naredio je da ga zakolju. E, ja sam, vidiš, takav pijevac.”
Vezano za svoj odlazak, vladika Grigorije diplomatski kaže da je za svakoga čovjeka važno da ide naprijed ususret novim obvezama, dužnostima i odgovornostima koje pred njega život postavi. Statičnost, sama po sebi, nije dobra; promjene su ponekad nužne kako bismo se trgnuli i pomjerili iz prividne sigurnosti na koju smo navikli.
Je li među okoštalim strukturama Pravoslavne Crkve vladika Grigorije, kao gigan, pjevac kmeta Simana, rano progovorio i to platio novim putem preko velikoga, tuđeg praga?
U oproštajnom govoru u mostarskoj sabornoj crkvi Svete Trojice, vladika kaže da je na novi put, u daleki svijet, pošao s jednom polovinom srca, a da drugu polovinu ostavlja Hercegovini i njezinim ljudima.
Ne znam kako će čovjek poći na put s polovinom srca. Isto tako, ne znam jesu li oni donositelji ovakve odluke imali i četvrtinu srca i dovoljno pameti kada su iz posvađane sredine odveli čovjeka koji je postao panteonski stup suživota kakvog umorna Hercegovina, korak po korak, strpljivo izgrađuje.
Istina, postoje ljudi koji i s polovinom srca puno dobroga mogu uraditi.
Među takve ljude, svakako, ubrajam i ovoga karizmatičnoga duhovnika, evo sada i rafiniranoga književnika. Ali, opet, pitam se: “Što će on raditi u Njemačkoj, u zemlji koja je uređena poput najpreciznijega švicarskog sata?”
Takvoj sredini trebaju svećenici poput novoga vladike Dimitrija, trebaju ljudi koji će Boga moliti i propovijedati Njegovih deset zapovijedi. Samo to i ništa drugo.
Svake godine odlazim na Dubrovačke ljetne igre. Iskreno sam se radovao susretu s vladikom Grigorijem i našim usponima – jednom na tvrđavu Revelin, drugi put na još veći Lovrijenac.
Promatrao sam okolinu i vidio da je u umjetničkim i intelektualnim krugovima vladika Grigorije primljen kao drag gost i gledatelj. U sredini, koja je stoljećima opasana debelim zidinama i tvrđavama, izgraditi takav status mogu samo posebni ljudi.
Znao sam da je vladika Grigorije sa svećenstvom svoje eparhije, dubrovačkim biskupom Matom Uzinićem, katoličkim svećenicima i vjernicima u katedrali Gospe Velike, desetak puta molio za jedinstvo kršćana.
U govoru koji je obišao cijeli svijet, rekao je i ovo:
“Slabo vjerujem u ljude i sustave koje su oni osmislili, ma kako se ti sustavi zvali. Nepokolebljivo vjerujem da Duh Sveti može biti u ljudima i među ljudima i da su oni sretni samo ako žive u miru...
Na ovom svetom mjestu, ovoj prelijepoj katedrali, u ovom čudesnom gradu, kao kršćanin i episkop, imam potrebu reći: “Oprostite!” Kršćanska etika je etika praštanja. Ova čudesna riječ preduvjet je svakoga pravog jedinstva. Dubrovnik i Trebinje moraju živjeti u miru.
Propovijedajući ovu potrebu bio sam izvrgnut podsmijehu, različitim šalama, uvredama pa i otvorenim prijetnjama. Malo tko je želio čuti što govorim i što želim postići.
Političari neprestano govore kako ekonomiju treba podizati, a ja pitam:
“Čemu sve to ako se ne zaustavi biblijski egzodus, ako ovdje ne ostane nitko ili ako će, kao i do sada, svaka dva - tri desetljeća rušiti naše kuće, a mi se hraniti kruhom punim krvi – naše i njihove?”
Vladiku Grigorija sretao sam, rekoh, na dubrovačkom Stradunu, na tvrđavama i kazališnim predstavama, ali i na širokobriješkim nogometnim utakmicama i teniskim susretima u međugorskom Etnoselu.
Tamo je vladika s prijateljima igrao nogomet, a reket ukrštavao s fra Ikom Skokom te slavnim nogometašem i trenerom Duškom Bajevićem. Svugdje je bio dočekivan i ispraćan s naklonom i poštovanjem karizmatičnoga duhovnika.
U mostarskoj sabornoj crkvi Svete Trojice u četvrtak, 25. svibnja, u posebnoj prigodi, rekao sam:
“Vraćajte se, vladika Grigorije, ovom gradu, ovom kraju i narodu. Umornoj i ratovima posvađanoj Hercegovini potrebna je Vaša mudrost.”
Otišao je vladika Grigorije, a odlukom Svete Stolice u Međugorje je došao umirovljeni poljski nadbiskup Henryk Hoser.
Velika je i to radosna vijest. Ali, opet, nameće se pitanje: zar se i unutar Katoličke Crkve odnosi ne mogu uskladiti pa nam je potreban strani nadbiskup ili, kako bi se rječnikom političara reklo, visoki katolički predstavnik?
Uvjeren sam da katolički vjernički put s ovim visokim duhovnikom, apostolskim vizitatorom na neodređeno vrijeme, neće doživjeti nevolje koje su hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini donijeli visoki politički predstavnici.
Svaki gori od onog prethodnog!
Pod predsjedanjem bivšeg rimskog vikara kardinala Camila Runia, Međunarodno istražno povjerenstvo za Međugorje održalo je posljednju sjednicu prije tri godine (2015.) i rezultate istraživanja predalo Kongregaciji za nauk vjere, a potom i na konačnu odluku Svetome Ocu, papi Franji.
Šest, sada odraslih i psihički, kao drijen, zdravih osoba, u proteklih 36 godina pričaju istu priču i vide isto ukazanje. Cijeli svijet dolazi i vjeruje u ono što oni pričaju i viđaju. Iskreno, vjerujem da će trideset sedmu obljetnicu ukazanja međugorsko svetište dočekati u duhovnom miru pa i nadbiskup Hoser, kao predstavnik Svete Stolice, kaže:
“Međugorje je proročko i karizmatično mjesto molitve za mir u svijetu.”
Drugim riječima, nije Međugorje mjesto prijevare i obmane!
Kada je to tako, vrijeme je da se i fra Jozo Zovko, prognani karizmatski svećenik, vrati svome kraju, svome narodu, svome poslanju i otvori davno zaključanu sobu u širokobriješkom samostanu.
Bilo bi pravo i pravedno!
