Prije nekoliko godina glavni tajnik HDZ-a Milijan Brkić upoznao je na Facebooku teško bolesnu Osječanku Enu Šarac. Nakon toga pokrenuo je i jednu akciju među saborskim zastupnicima prikupljanja novčane pomoći za njezino liječenje raka na mozgu. Proteklog tjedna ponovno ju je susreo na predizbornom skupu HDZ-a u Osijeku. Tom prigodom zamolio je da njegovu krunicu daruje Karamarku. Dio javnosti "napao" ga je zbog toga tvrdeći da je bolesnu djevojku i vjerski simbol zloupotrijebio u predizborne svrhe. Pri tomu nitko nije objasnio kako je to javno eksponiranje naštetilo bolesnoj djevojci.
Osobito što je Eni do sada javnost bila i ostala najveći saveznik. Ona se 12 godina bori s tumorom, dijabetesom, imala je tri sepse, pet kirurških otvaranja glave... Bolest se opet vratila iako se činilo da je hrabra djevojka pobijedila sve. Postala je ponos Hrvatske jer je na društvenim mrežama senzibilizirala javnost. Primio ju je i Sveti Otac. Tada ga je molila da dođe u Hrvatsku i blagoslovi sve one koji nose bolesnički križ. Ena je preko medija, susreta s papom, pa i nastupom na predizbornom skupu skrenula pozornost na ovu opaku bolest i na sve one koji se bore s njom. Nema gotovo nijednoga argumenta kojim bi se moglo reći da joj javnost odmaže. Na koncu, ona je i punoljetna djevojka. Koja je skup "iskoristila" i za slanje dramatične poruke – zadržite hrvatske liječnike u domovini. Tko je pozvaniji od Ene za ovakav apel hrvatskoj naciji i političarima? Jednako kao što je primjereno da joj se daruje krunica. Možda baš to i smeta u cijelom "slučaju".
Oni koji nisu domoljubi i vjernici zabranjivali bi javna svjedočenja onima koji to jesu. To je nedopustivo. Baš kao što je nedopustivo da se kršćanski, ili bilo koji drugi religijski svjetonazor nameće onima koji ga ne žele. Hrvatska je valjda tu lekciju iz civiliziranosti i demokracije naučila.
Znaju, čini se, protivnici krunice koliko narod cijeni ratnike koji su s njom oko vrata branili domovinu. Ona je postala zaštitni simbol hrvatskih branitelja. S njom se i živjelo i umiralo. I u ratu je mnogima smetala. Sada, u miru, omalovažavaju najviše one koji su s njom izborili i njihovu ovakvu slobodu.
Ratnike, poput Milijana Brkića, već odavno se pokušava diskreditirati. Njega suborci pamte kao zapovjednika koji je u najsurovijim uvjetima, na ledom okovanom Velebitu, satima sam na rukama izvlačio ranjenog suborca. Nekim svojim borcima iz Alfi bio je i jamac za kredite koje je kasnije sam otplaćivao. Odrekao se i stana koji mu je već bio dodijeljen u korist udovice i djece svojega poginulog vojnika. U današnjoj se Hrvatskoj takva hrabrost i poštenje omalovažavaju. Hercegovačko podrijetlo i kodni naziv "Vaso" smišljeno mu se prebacuju u drugi kontekst. Srpskim nadimkom pokušava se ismijati i relativizirati njegov katolički i nacionalni svjetonazor. Kroz podsmijeh se gleda i njegov uobičajeni pozdrav "Hvaljen Isus". Mnogima smeta što Brkić i njemu slični promoviraju takve nacionalne i vjerske vrijednosti. Zato su i prosvjedi kada on bolesnoj djevojci daje krunicu. Ako se pak zamjera pojavljivanje krunice u Osijeku, onda se isto može zapitati zar nije zloupotreba na stranačkim skupovima korištenja i drugih vjerskih i nacionalnih simbola: križeva, državnih zastava, domoljubnih pjesama...? Zar nije zloupotreba svojatanje Tuđmana, Tita...? Ili što su povlastice uoči izbora dane štedišama u švicarcima, božićnice umirovljenicima, umanjene pristojbe građanima... Nije li to stranačka kampanja koju plaćaju svi porezni obveznici?! I lijevi i desni.
No, prešuti se zloupotreba kada je "u našu korist" ili kada odgovara našim vjerskim, ideološkim ili bilo kojim drugim svjetonazorima. Sve ljude, pa i političare, trebalo bi vrednovati po njihovim djelima, bez obzira deklariraju li se kao vjernici ili ateisti, konzervativci ili liberali, tradicionalisti ili moderni. U slučaju Milijana Brkića djela su takva da se Hrvatska prema njemu treba odnositi s mnogo više uvažavanja. I to ne zbog onoga što je postigao kao "vojnik" stranke, već kao hrvatski ratnik. A krunica je Brkiću u životu mnogo više od političkog rekvizita. Baš kao i Eni Šarac koja danas s ponosom uz nju moli za svoje zdravlje i svoju domovinu.
Kao prvo, Ena više nije maloljetna i može sama odlučivati što želi i kako želi. Ona je to mogla odbiti, ali očito nije (i vjerujem kako ima dobre razloge zašto je to učinila). No, sad ispada da zato što je bolesna ne smije ni izražavati svoje mišljenje dok ostali zdravi smiju?!!! Da je slučajno Grčić poslao krunicu Milanoviću preko Zvonimira Bobana onda ne bi bilo nikakvih problema?!