Nevjerojatna se graja digla oko naglaska televizijskog voditelja i novinara Hrvatske televizije Vicka Dragojevića koji je prošli tjedan nekoliko puta vodio popularnu emisiju “Dobro jutro, Hrvatska”. Izgleda da je ljudima, sve odreda ekspertima za standardni hrvatski jezik i standardne hrvatske naglaske, zasmetao Dragojevićev više nego simpatični lokalni, dubrovački štih koji novinar niti je nešto pretjerano isticao, ali niti pretjerano skrivao. Jer, zašto bi mlad i obrazovan čovjek uopće i bježao od svog prirođenog identiteta? I zašto bi nekome u 21. stoljeću tako silno i strastveno smetao i daleki prizvuk dubrovačkog govora u zabavnom programu javne Hrvatske televizije? Pa zar nije Dubrovnik hrvatska Atena, kako se to voli brbljati u domoljubnom zanosu? Zar nismo svi još uvijek pijani od sreće zbog pelješkog mosta koji će konačno približiti Dubrovnik i njegovu prelijepu okolicu matici zemlji? Zar ne volimo svi citirati Gundulićeve stihove o slobodi i zar nismo ponosni kada ih slušamo svake godine na otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara? Zar nas ne ljuti stalno srpsko agresivno posrbljivanje i Dubrovnika, dubrovačkih pisaca i dubrovačke kulture? Pa zašto su onda prvi nastupi mladog i diskretnog, odmjerenog voditelja koji se, među ostalim, bavi i glazbom, u jednoj simpatičnoj televizijskoj emisiji izazvali toliko povrijeđenosti i bijesa? I toliko agresije? Zar smo doista toliko alergični na Dubrovnik i Dubrovčane i to baš u danima kada se obilježava trideset godina od srpsko-crnogorskog napada na Dubrovnik? I hoćemo li tako isključivo reagirati i ako voditeljski angažman na HRT-u i emisiji “Dobro jutro, Hrvatska” dobije i netko sa kajkaviziranim naglaskom? Ili naglaskom koji podsjeća na Slavoniju ili Istru, središnju Bosnu ili zapadnu Hercegovinu? Naravno, javna televizija mora poštovati standarde. I mora ih njegovati. I mora obrazovati svoje gledatelje. Biti im svojevrsni stručni uzor. Ali, ne treba se tih standarda držati kao pijan plota, pogotovo kada se konkretni mladi čovjek trudi u izgovaranju svojih rečenica i kada uopće ne afektira u svom izgovoru i uopće ne inzistira na biranju lokalnog rječnika. Uostalom, mi bismo trebali biti ponosni na iznimno bogatstvo i svu raskoš hrvatskog jezika koje bismo trebali više poštovati, ali i poznavati. A ako nam već toliko smeta nešto što nije standardizirano i što je pomalo obojeno lokalnim jezičnim koloritom, onda bismo takvu strogoću trebali pokazivati i prema našim političarima koji su vrlo često i nemušti i jezično krajnje nerazumljivi, ali mi im ipak dajemo svoj glas i održavamo ih na važnim položajima. Trebali bismo i bolje štiti svoj materinski jezik od napada stranih jezika koji su zbog globalizacije i stranih vlasnika u Hrvatskoj sve udomaćeniji i prisutniji. Trebali bismo se snažnije boriti protiv tog sramotnog kolonijalističkog jezičnog mentaliteta, a ne proganjati i istrebljivati domaće jezične varijante koje nas u duhovnom smislu mogu samo obogatiti, a ne osiromašiti. I dok su Dragojevićevi nastupi izazvali veliku pažnju gledatelja, u potpuno drugi plan pala je tužna činjenica da je baš u emisiji “Dobro jutro, Hrvatska” onog prošlog utorka, kada je u Selskoj cesti usred Zagreba puknula i druga vodovodna cijev (za koju nitko ne zna točno kada je tamo postavljena) ta vijest temeljito i neshvatljivo prešućena. Pa se reporter tog jutra javljao s Trga bana Jelačića ponavljajući vijest o nedjeljnom puknuću, a da uopće nije spomenuo novo, još dramatičnije puknuće koje je moglo izazvati i ljudske žrtve i zbog kojeg je evakuiran i jedan đački dom, a ugroženo je bilo i nekoliko škola. Svaka bi televizija, a posebno ona koja ima program uživo, odmah poslala sve raspoložive ekipe na mjesto događaja i o tome obavijestila svoje gledatelje.

Svaka, osim HRT-a, pa u događajima na Selskoj cesti koji su se dogodili u 4,47 minuta gledatelji HRT-a nisu mogli saznati gotovo ništa u prvih sat i pol emisije “Dobro jutro, Hrvatska” i zbog tog skandala gledatelji uopće nisu digli buku. A trebali su, baš kao i Programsko vijeće HRT-a. Ali im zato odjednom tako strašno smeta govor jednog dubrovačkog mladca koji apsolutno ni po čemu nije suspektan. Dapače. Dobrodošao je jer donosi razliku i promjene. I jer, uostalom, diže kriterije. Osvježava nešto što je odavno trebalo osvježiti. I razdrmati. Kako bi ljudi shvatili da Hrvatska nije samo Zagreb. I da ama baš sve ne mora biti uniformirano i statično. I da je puno važniji sadržaj od forme, barem za televizijske emisije koje se danas moraju uhvatiti i ukoštac s nezadrživim društvenim mrežama, ali i sa stvarnim događajima o kojima doista moraju izvještavati u realnom vremenu. Ili nemaju svrhu. 

Kod ‘susjeda’ po gorivo: Litru benzina u susjedstvu plaćaju tek 1,19 eura