Kao hrvatski državni poglavar držat ću se Ustava i zakona! Tako glasi početak druge rečenice u svečanoj prisezi koju je prije 12 mjeseci i 22 dana izgovorio Zoran Milanović te postao Predsjednik Republike Hrvatske. Da nije izgovorio tu rečenicu, ne bi bio inauguriran. Kako je onda moguće da predsjednik odluči ignorirati, ne poštivati, pa možda čak i kršiti zakon?
Statistički, neki hrvatski zakon doista lako može biti glup, nelogičan, maliciozan, nepravedan, pa i neustavan. Takvih smo barem imali na pretek. Pa i u doba kad je Milanović bio premijer, Ustavni sud je imao pune ruke posla, kao na traci rušeći odluke koje je Milanovićeva većina vrlo često gradila na staklenim nogama. No, ako neki zakon postoji, predsjednik Republike posljednja je osoba u Hrvatskoj koja ga smije ignorirati, kamoli kršiti. Nismo ni mi “obični” Hrvati mogli nekažnjeno kršiti Milanovićeve zakone – sve dok ih nije skršio Usud. Zašto onda Milanović to ipak radi? Zašto ne poštuje vlastitu prisegu? Odgovor je jednostavan – zato što može! Ili još malo točnije: Zato što mu se može! Jer za to nema sankcija. Jer će za to u javnosti dobiti više odobravanja nego negodovanja. A do izbora će ionako sve biti zaboravljeno. Nije to zapravo ništa novo niti za njega neočekivano.
Valja reći: Milanovićevo objašnjenje zašto je nelogičan zakon koji nalaže da se kandidati za predsjednika Vrhovnog suda moraju prvo javiti na javni poziv, itekako drži vodu. Jer, ako će na koncu opet predsjednik RH odabrati onog kojega će predložiti Saboru, onda taj zakon baš i nema nekog smisla. Osim kao pokušaj da se dodatno ograniče predsjedničke ovlasti. Nema baš mnogo dvojbe da je to, još u vrijeme Kolinde Grabar Kitarović, bio pravi cilj takvog zakona, jednako kao što se zakonom o pomilovanjima ograničava još jedna “izvorna” ustavna ovlast predsjednika.
To doista jest cirkus. U tom smislu, Milanoviću pune simpatije! Pod uvjetom, naravno, da zaboravimo da je donedavno i on sam bio među onima koji su se javno zalagali za dodatno ograničavanje ovlasti predsjednika, kojega bi prema njegovom mišljenju, trebao birati Sabor. No, 1,034.389 izravnih glasova kasnije, očito se percepcija ponešto ipak promijenila.
Kakogod bilo, kršenjem zakona ne štiti se Ustav. Posve suprotno! Predsjednik se obvezao poštivati ustavnopravni poredak, koji propisuje da se zakoni sumnjive ustavnosti ne krše, već se šalju na ocjenu ustavnosti. Naravno, ne upravi Vodovoda. Već na – Ustavni sud. Ali, gle vraga, Milanoviću ne samo da se ne sviđa sporni zakon, već mu se ne sviđa ni Ustavni sud. Opet, ništa nova, konstantno je relativizirao taj sud još kao premijer. Ta, radije je unaprijed propustio referendum o obitelji nego da traženjem ocjene ustavnosti prizna autoritet Ustavnog suda. Posve jednako radi i sad.“Tako mi Bog pomogao”! Glasi zadnja rečenica Milanovićeve prisege. Možda je i to objašnjenje zašto prisegu ne doživljava previše osobno. Ne, nije se htio inatiti oko toga, no, ta prisega ipak je imala jedan više nego simboličan otklon od protokola: nije dao priliku predsjedniku Ustavnog suda Miroslavu Šeparoviću da mu recitira riječi koje bi onda on za njim ponavljao. Šokirani Šeparović zbunjeno se zamrznuo u pola koraka kad je Milanović počeo deklamirati prisegu bez njega! Nije to slučajno niti puki inat.Posve je jednostavno. Ustav ne daje pravo predsjedniku da on sam prosuđuje je li neki zakon neustavan, kamoli da ga na temelju toga svojevoljno krši. Ali Ustav itekako propisuje lijek: predsjednik ili netko drugi treba pred Ustavnim sudom pokrenuti ocjenu ustavnosti. A Milanović se čak buni što je čovjek koji se neko vrijeme zvao Milan Bandić sam pokrenuo taj postupak i tako Ustavnom sudu dao ulogu “boga iz mašine” (citat Z.M.)!
Naravno, i dalje ostaje onaj najjednostavniji scenarij: Da Milanović svoju kandidatkinju uputi da se javi na javni poziv te je nakon toga predloži Saboru. Vuk sit, a predsjednica Vrhovnog suda cijela!Zakon, dakle, predsjednika RH ne sprečava u ispunjavanju slova Ustava. Samo da nije inata koji će druga strana dočekati kontra inatom. Ovako, očito je da je Zlata Đurđević svjesno stavila glavu na panj. Koliko god Milanović bio u pravu, a Andrej Plenković u krivu u prepucavanju oko afere Slovenska, u kojoj je Predsjednik Vlade RH odbio zaštititi Predsjednika RH koji se, koliko znamo, slučajno zatekao kao kolateralna žrtva istražitelja, toliko su Plenković i Gordan Jandroković u pravu kad kažu da bi ubacivanjem Milanovićevog prijedloga u saborsku proceduru – i oni sami teško prekršili zakon.
U tom smislu ne može biti ama baš nikakvog kompromisa – sve dok takav zakon i dalje postoji. Po svemu sudeći, čekat ćemo Ustavni sud. A u međuvremenu, Milanović će nastaviti ispunjavati K. Grabar Kitarović obećanje, da će, kad god (mu) zatreba – lupiti šakom o stol.
