U vrijeme kada je otkriveno da postoji kontinent Afrika Europljani su čeznuli da ga okupiraju i iskoriste za sebe. Isto je i danas, samo što se sve radi na suptilniji i perfidniji način. Europljani su raspačavali Crni kontinent među sobom. Kolonijalne imperije bile su Velika Britanija, Francuska, Španjolska, Portugal, SAD i kralj Leopold II. Kažem kralj Leopold II. jer u ono vrijeme kada su Afriku podijelili kao svadbenu tortu taj vladar Belgije uspio je dobiti odobrenje od SAD-a i drugih europskih kolonijalnih sila da njemu pripada država Kongo. Ta zemlja je bila veća nego države zapadne Europe zajedno. On je Kongo dobio pod izlikom kako će zaštiti domoroce od Arapa koji su ih hvatali i u drugim državama prodavali kao roblje. Također, govorio je kako će u “srce Afrike” donijeti kršćanstvo i zapadnu civilizaciju. Kada je iznio te argumente, svi su se složili da Kongo pripada njemu, kralju Leopoldu II. iz Belgije. Kongo nije pripao Belgiji, nego njemu! I kada su svi očekivali kako će Leopold II. civilizirati Kongo, donijeti kršćanstvo i ustrojiti jedno vrijedno civilizacijsko društvo, dogodilo se sasvim suprotno. Kralj Leopold II. pretvorio je Kongo u jedan masivni radni kamp. Prisilio je narod Konga da prikupljaju kaučuk i donosi ga svome kralju te se na takav način obogatio. Ali ono što je napravio ne može se mjeriti u novcu. Dok je provodio takav teror u Kongu umrlo je 10 milijuna siromašnih domorodaca. Ono što danas zovemo Demokratska Republika Kongo nikada se nije oporavilo od tog strašnog zločina. U Berlinu je održana Europska konferencija 1884. - 1885. godine. Na toj konferenciji je regija Kongo dana dobrotvornom društvu koje je vodio kraj Leopold II. Teritorij koji mu je povjeren iznosio je 2,6 milijuna četvornih kilometara. Društvo u Kongu je tada bilo u velikoj krizi. Zahvaljujući tehnološkom napretki i potrebi za kaučukom ubrzo se vidjelo kako Kongo ima ogromne količine te sirovine. Privatne tvrtke uzimale su koncesije kako bi došle do kaučuka. Ljude s toga područja vodili su na prisilni rad kako bi im posao bio još isplativiji.
Donosili su posebne zakone kako bi mogli bez posljedica voditi ljude na prisilni rad. Oni koji su odbijali ići na prisilni rad, mogli su biti ubijeni za kaznu. U vremenu od 1891. do 1906. tvrtkama je čak omogućeno da donose zakone po svojoj volji. Zato je otkidanje šaka i ruku postalo svakodnevna stvar. Kada bi voditelji radova procijenili kako netko od ljudi na prisilnom radu nije dobro radio taj dan, donijeli bi odluku da mu se odsječe šaka ili ruka. Vojnici kompanija upadali su u sela, za taoce uzimali žene i djecu, a muškarce vodili na prisilni rad. Nitko ne zna koliko je ljudi ubijeno na taj način i nitko nikada nije odgovarao za ta zlodjela. Tek 1908. godine svijet je doznao pravu istinu o tome što se događalo u Kongu sve te godine. Velika Britanija, Amerika i ostale zemlje podigle su svoj glas protiv zločina, a onda je donesena odluka da Kongo preuzme vlada Belgije. Danas znamo povijesne činjenice. Činjenica je kako je počinjen strašni zločin, a sve zbog novca i u duhu kapitalizma. Zato sam na početku teksta rekao kako se nije mnogo toga promijenilo ni do danas. Samo se stvari rade na suptilniji i perfidniji način nego što je to bilo prije više od stoljeća u Kongu. Sličnu su sudbinu doživjele i brojne druge afričke zemlje. Ali o tome neki drugi put.•