Kako je odmicala epidemija koronavirusa, u Švedskoj su se sve češće mogle čuti glasine da ispod gotovo artificijelne hladnoće i staloženosti kojom se vlast te države nosi sa zarazom, događa nešto uznemirujuće. Bilo je potpuno jasno da ljudi umiru – nitko, a ponajmanje glavni epidemiolog Anders Tegnell, nije skrivao da broj preminulih raste.
Taj dio većina je mogla nekako probaviti, posebno uz konstantno podsjećanje da je riječ o starijima i nekada, ali ne uvijek, bolesnima. Smrt nikada nije lijepa, ali ne bi smjela ili trebala namjerno biti mučna. A ovdje se prečesto počelo govoriti ne samo da stariji umiru već i kako umiru, da umiru u mukama, gušeći se. A onda je postalo službeno. Protokol liječenja starijih i bolesnih koji je stigao liječnicima navodi – uz ogradu da slučajeve treba promatrati individualno – da se pacijentu omogući ne liječenje, nego palijativna skrb. Za njih kisik nije propisana i korisna terapija, već je to – morfij. Parafrazirajući naslov filma braće Cohen, nema kisika za starce.
Može eksplodirati
– O tome nitko ne želi javno govoriti pa sam odlučio istupiti. Svjedočim humanitarnoj katastrofi i kršenjima ljudska prava jer se ljudima onemogućuje pravo na liječenje – kaže nam Jon Tallinger, obiteljski liječnik iz mjesta Eksjö na jugu države koji pod sobom ima domove za starije. Doktor Zviždač, kako si je dao nadimak, prvi je objavio popis mjera kod tretmana starijih oboljelih od COVID-19 koje su primili on i neki njegovi kolege, bilo videoporukom bilo kao dopis. On je iz svoje regije Jönköping primio videoporuku. – Upute kažu da moram planirati tko će od mojih pacijenata dobiti palijativnu skrb. Ako je bolesnik bez daha i teško diše, preporučena terapija je morfij, kisik niti ne spominju. Imam oko 2000 pacijenta i oni mi vjeruju. Regija želi da pripremim plan zbrinjavanja. Neću niti jednog pacijenta staviti na takvu listu jer imaju pravo na kisik, ne samo na morfij koji tek oteža disanje i sedira do smrti. Čak i da imam pacijenta s uznapredovalim stadijem karcinoma, želim i njemu omogućiti kisik – ističe dr. Tallinger koji sada vodi kampanju “Kisik za sve”.
Još drastičniji primjer od njegove videoporuke koja izbjegava spomenuti kisik, dopis je koji je 17. travnja poslan iz regije Gävleborg, koji izričito kaže kako terapija kisikom nije relevantna za palijativnu ili kurativnu njegu pacijenata u domovima. U domu ionako nije moguće primiti kisik – naime, odredbom od prije 10-ak godina zabranjeno je korištenje kisika bilo gdje osim u bolnicama. – Terapija kisikom i intenzivna njega povećava preživljavanje i šanse za potpuni oporavak u teškim oblicima bolesti COVID-19, no ti su postupci relevantni samo za pacijente s niskom biološkom dobi i niskim stupnjem komorbiditeta koji to mogu podnijeti. Mnogo pacijenata visoke biološke dobi i s visokim stupnjem komorbiditeta nisu relevantni za intenzivnu njegu, već najviše koristi imaju od čisto palijativne skrbi – kaže se u dopisu. Kod palijativne njege, veza između hipoksije smanjene količine kisika u stanicama i tkivu, i dispneje, kratkog daha, je niska, i stoga se treba voditi simptomima, a ne saturacijom kisikom, kaže se nadalje u dopisu. – Vrlo često, opioidi postižu bolju rezultate u smanjenju simptoma od kisika – ističu.
Što pažljivo sročene smjernice znače u praksi pojašnjava nam dr. Neli Brusselaers iz Instituta Karolinska u Stockholmu. – Od dokumenta mi se okreće želudac. On, iako u rukavicama, znači da se starije ne liječi, nego pušta da umiru i još pospješuje taj proces morfijem. Svatko bi morao imati šansu za preživljavanje, a kisik je osnovna terapija u slučaju upale pluća koju uzrokuje COVID-19 – pojašnjava dr. Brusselaers. Iz regije su potvrdili autentičnost preporuka, čak su je prije nekoliko dana postavili i na svoje službene stranice. Nismo mogli dobiti službeni komentar ni iz regije ni od zdravstvenih vlasti iz Stockholma, no neki su liječnici vezani za Nacionalni odbor za zdravstvo potvrdili stav da kisik kod starijih djeluje razarajuće te pogoršava stanje te da je opasan jer može eksplodirati te se njima smije baratati samo u posebnim uvjetima, odnosno u bolnicama. Ovo nije prvi put da se u Švedskoj vode etičke rasprave o tretmanu pacijenata s COVID-19.
– Medicinski profesionalci moraju imati priliku raditi svoj posao prema obrazovanju i iskustvu, a ključno je da su im na raspolaganju svi resursi, poput lijekova i medicinskih postupaka – kazala je Sineva Ribeiro, predsjednica švedske strukovne udruge medicinskih sestara. Iz regije Jönköping kazali su da je video napravljen na brzinu, ali da je u skladu s preporukama Nacionalnog odbora za zdravstvo o davanju kisika pacijentima na palijativnoj skrbi. Regionalna menadžerica Sofia Lund i medicinska direktorica Kristina Gustafsson, kažu kako video treba pomoći liječnicima i medicinskim sestrama u ovim kritičnim okolnostima, dok glavni liječnik Axel Ros dodaje kako sada razmatraju opcije kako omogućiti starijima pristup liječenju kisikom.
Država kao tata i mama
– Teško pitanje jer su uvjeti različiti od regije do regije, ali ubrzano radimo na tom pitanju – kazao je Ros te dodao kako u njegovoj regiji definitivno kisik mogu davati u bolnicama. No koliko starijih uopće biva primljeno u bolnice? Tu je kvaka. Anegdotalni dokazi kažu da većina ostaje u domovima ili kod kuće, a kako izgleda takva smrt, opisala je Catharina Alinder, glumica i TV voditeljica. Njezina 96-godišnja majka Eva Alinder preminula je u hropcima dok su je Catarina i njezina sestra držale za ruku. – S mamom sam se čula u petak i sve je bilo kao i obično, bila je zdrava, dobro se osjećala i upravo se vratila iz šetnje – ispričala je Catharina Alinder. No do sljedećeg jutra sve se promijenilo. Iz doma su nazvali s porukom da se mama naglo razboljela i da je u teškom stanju. Kći je pronašla majku kako jedva diše.
– Zašto je ne prebacite u bolnicu? – pitala je osoblje.
– Majka vam je prestara za bolnicu – odgovorili su joj.
Je li koronavirus? Sumnjali su na njega, uostalom nije bila prva zaražena. I dom i kći su zvali službe i molili da netko dođe i napravi test. Ne danas, subota je. Možda sutra, ali najvjerojatnije u ponedjeljak, dobili su odgovor. Dotad je bilo prekasno. – Majka je preminula u nedjelju. Sestra i ja smo je držale za ruku i gledale kako se muči, hropće i guši. Saturacija kisikom joj je pala na 60 posto. Kako su nam liječničke službe pomogle? Dali su joj paracetamol i odškrinuli prozor da uđe zrak – ispričala je Catarina. Nakon smrti, dobila je majčin karton. Na njemu je stajalo: palijativna skrb. – Nisu je ni pokušali liječiti – bila je ogorčena kći. Liječnik iz doma uvjeren je da je bila zaražena koronavirusom, ali bez testa to nije bilo moguće potvrditi. – Takvih slučajeva ima posvuda – upozorava kći koja je izgubila majku. S tim se slaže i medicinska sestra iz jednog privatnog doma Latifa Löfvenberg. Ona je u razgovoru s Jonom Tallingerom kazala kako im je do sad umrlo 10-ak korisnika, a jedino što su im pružali bile su injekcije s lijekom za opuštanje mišića. – Skupljam svjedočanstva i dokaze i tužit ću Švedsku Europskom sudu za ljudska prava – poručuje. No kako to da zadnje istraživanje javnog mijenja pokazuje kako je povjerenje i u vladajuću garnituru i medicinske stručnjake poraslo.
– Dijelom je to zbog uvjerenja da umiru samo stari i bolesni, pa su svi drugi zadovoljni što mogu nastaviti s normalnim životom, što se posebno odnosi na vlasnike biznisa. No možda je važnije da se u Švedskoj dogodio obrat u kolektivnoj svijesti. Kao prijelomni trenutak označio bih tren kad je švedski premijer Stefan Löfven sjeo ispred dvije švedske zastave, sa značkom u obliku zastave na reveru, i građanima poručio da je stanje ozbiljno. Ljudi su bili hipnotizirani. Više od 30 godina nismo imali mainstream političara koji se slikao sa zastavom koja je desetljećima smatrana ružnim oblikom nacionalizma. Sada ih je zastava ujedinila i mobilizirala. Švedska nije ratovala 200 godina, a sad se prema virusu, kao i prema kritičnim glasovima odnose se kao prema neprijateljima i okupatorima.
Psihološki, u ratu smo – govori dr. Jon Tallinger te ističe: – Švedsku je ovaj “napad” paralizirao. Posebno otkako je nestao SSSR, nisu postojali planovi za katastrofe. Plan je ovakav kakav je i ljudi na njega pristaju, ne samo jer se osjećaju posebnima već i zato što u Švedskoj, u pravilu, nakon 18. godine kad mladi napuštaju roditeljski dom, ne postaju samostalni, već potporu obitelji zamjenjuju potporom države. Nikome ne pada na pamet financijski pomoći svojoj djeci. Ta država to čini. Nama je država zamjenska obitelj. Glavni državni epidemiolog Anders Tegnell i vlast su supstitut za očinsku figuru. I za sad Šveđani nemaju namjeru pobuniti se protiv tog autoriteta – zaključuje.
