Hrvoje Tkalčić, hrvatski geofizičar s australskom adresom nastavlja svoj rad na Zemljinoj jezgri. U novom radu koji je sa suradnicima objavio u novom broju časopisa Nature Communications dokazao je kako je jezgra našeg planeta doista čvrsta, ali i da je potrebno još puno rada da bismo u potpunosti dokučili njezin sastav i koliko je doista čvrsta.
- Koga još zanima unutrašnja jezgra kad nam gore šume, topi se led na polovima, a razina mora raste? Jedan student me neki dan na predavanju upitao ima li toplina koja iz jezgre Zemlje pomalo kroz plašt i koru teče u svemir, ikakve veze s globalnim zatopljenjem. Odgovorio sam da je to proces koji traje milijardama godina, a da mi zapravo još i ne razumijemo najbolje kemijski sastav jezgre, koliko točno ima lakših elemenata, koja struktura željeznih kristala prevladava, koliko brzo unutrašnja jezgra solidificira iz vanjske tekuće, koja je njezina starost i točna temperatura. Ta pitanja pokreću znanstvenike, barem neke od nas!, naveo je prof. Tkalčić na svojem Facebooku.
Nastavio je kako je sa suradnicima objavio još jedan rad o čvrstoći unutrašnje jezgre Zemlje mjerenjem brzina smicajnih valova, koji su dugo vremena odoljevali našim senzorima.
- Suptilni signali dugo su vremena onemogućavali mjerenje njihovih brzina širenja, i do nedavno dokazi o njihovu postojanju bili su slabašni. Rezultati koje smo dobili i objavili u ovom radu u Nature Communications ne samo da potvrđuju da je unutrašnja jezgra u čvrstom stanju (jer smicajni valovi se ne šire kroz tekućine), nego potvrđuju i to da je ta brzina nešto manja nego što smo do sada mislili, što pak znači da se legura željeza i nikla i primjesa lakših kemijskih elemenata pri tako visokim tlakovima i temperaturama zaista ponaša čudno, odnosno na način koji ne razumijemo dovoljno dobro. To otvara niz pitanja o građi i kemijskom sastavu, kristalografskoj strukturi i nastanku i rastu unutrašnje jezgre, objasnio je hrvatski znanstvenik.
Rad se može pročitati ovdje.
