Prekriveni snijegom čuvaju svoje grobove groblja Polja. I Divojačko groblje na Barama i Jedinica na Svinjači i Barzonja sa svojom Gospom Snježnom. Na Borovoj glavi odnedavno malom i dragom groblju pomaže veliki Križ čuvati grobove umrlih i ubijenih i njihove teške i krvave priče. Sv. Ante na Dugom Polju odolijeva burama Vrana i Čvrsnice i snjegovima te svoje grobove i svoje mrtve u naručju njiše. A Badnji snivaju snom pravednika i sjećaju se stoljeća i svoje mrtve nikome ne daju, ni njihove patnje ni muke.
Ponio sam svijeće adventa i došao na povir Polja. I nešto mi srcu progovori da ovi put ne idem grobljima, njima se i tako dolazi. Već grebim planinskim na Poljima usamljenim. Kojima se po zavit iđe.
Uzeo sam PRVU SVIJEĆU. Gledam je i šapćem,
proročka si, prva adventska. Baka te je POSTILICA zvala. O kruvu i vodi, žežinjanju, sušenju dok goriš, pucketaš i zboriš.
Da, prvu svijeću palim tamo na kraju Dugog Polja, na onom raskrižju gdje se putovi razdvajaju. Jedan ode Dragajicama i Kedžari da se usput na stećcima za duše pokojnih pomoli i onda na Divinu grobu klekne i Očenaš rekne. A drugi ode Rudom Polju, Risovcu i Sovićkim Vratima. Tu na zaravni, tik uz put mali grob. Dičji, reknu. S ljubavlju uokviren i obiljen. Uvijek na njem netko svijeću upali, klekne i moli. Nevrijeme iznenadno 22. srpnja 1964. godine na mjestu ubi djevojčicu. Ivanku Naletilić iz Pologa. Ni četrnaest godina nije napunila. I njezinih nekoliko krava i desetinu ovaca. A preko puta s janjcima svojim mali se Cobra, kad su gromovi počeli pucati i sijevati, pod kabanicu skrio. Dva je konja i janjce čuvao. Konji se otrgli, grabom kući odletjeli, a janjci se u strahu zbili. Tek je Cobra poslije sa svojima od Vrana plač i lelek čuo. Svi su za Ivankom plakali. Ispred Vrleti stanu ljudi i danas i gledaju i misli im odgovore traže, a usne molitvu šapću.
Pa idem niz Dugo Polje i baš nasred njega, istom mjerom udaljen od Vrana i Čvrsnice, smrt ga snađe. Smrznu se u mećavi ljutoj. Tu ga u proljeće našli. Cijelu ga zimu dolje u Hercegovini čekali i Bogu se molili. I tu mu, baš na tom mjestu, grob iskopali i križ usadili.
Uzeo sam DRUGU SVIJEĆU i stijenj joj namještam,
betlehemska je, a stari je naši POMIRILICA zovu. Mir daj grebu ovom i čoviku ovom, što ljuta ga mećava domu i čeljadi ote.
Uz Jezero idem. Smrznuto. U njem se Jelinak cakula. Neka ptica smrznutim lepetom hladnoću još veću pronese. Idem uz Križ strmo. Pod nama ostaju Svinjača i Jedinica. Skrećem od Krprvnjaka u Lukavce. Oni poput mora uzburkana. Bura je s tjemena uzbibanih brežuljaka odnijela snijeg i smela ga gdje joj je najlakše bilo. Mučinovac muči i šuti. Idem uz bukve i tražim grebe. Tri su zajedno. Iz svakog velika bukva izresla, a sva tri bukve ogradila kao da ih je netko sadio.
Vele da su se svi tu smrzli. Obitelj od Ljubuškog, išli s Polja kući. Sve sa sobom nosili. I stap i škipove. I ljuta ih mećava k’o divlja zvijer ugrabila i nije ih iz pandža puštala dok ih sve nije usmrtila. Samo se jedan konj kroz jad u Konjsko probio i stajao pred kućom napola smrznut dok ga nisu ugledali. Prepoznali ga. I sve im je bilo jasno. Jokul je Zlomislića 1894. godine Gospodnje na sridnjem grebu križ usadija. I ljudi sviće nose. Zavite čine. I ja san s prijateljima svojim.
Uzeo sam TREĆU SVIJEĆU u ruke smrznute i palim je,
pastirska je, a časti i slavi radost i veselja pastira koji Dite ugledaše i darivaše ga. Kleknuo sam do sva tri greba i kroz glavu mi djevojčica smrznuta prolazi što je i u smrtnom času stap čvrsto u ručicama držala da ga ne izgubi.
I onda sam Barama krenuo. I taman što ćeš greblju, grob leži na pravdi Boga. Suhozidom obzidan, u njem križ ozoban kišama i danima. U grebu se osušene hajdučke trave kroz snijeg probile i smrznute šute. Čuvaju ime Šimuna Mihalja.
Ubijen mržnjom partizanskom i tu ukopan. I dok svijeću uzimam, kroz glavu mi Lozića grebi na Rosuljama prolaze. Evo, samo tamo preko ovih avetinjskih planinskih provalija i grebena. Vele da su švercali. A nisu! Kruh su sa sedam gora svojim jadnim kućama i gladnoj čeljadi na plećima nosili. Tamo, do u Bosnu duvan u rusaku, vamo do kuće žito u vrići. Sve klancim jadikovcin. Da za Božić imaju. I tu ih žandari zatukoše.
Uzeo sam ČETVRTU SVIJEĆU i suza mi iz oka kanu,
Anđelova svijeća. Nosio je u ruci svojoj anđeo nebeski one noći svijeću božićnu i svima objavio: Bog se rodio u štali.
S Anđelom sam sjeo na malom proplanku ponad Divojačkog groblja na Barama i gledamo oko sebe. Bare pod snijegom u led zavijene.
Gledam u Lukavce, Golo Brdo, Mučinovac. Tamo je iza Jelinka Blidinje i Dugo Polje. Advent je 2018. u Polja kročio. Obazrem se. Anđeo je nestao. A bilo mi je oko srca toplo. Sam ja. Još je hladnije. S krunicom sam na usnama krenuo put Masne Luke.•
