Prvi album slavnog glazbenika iz 1989. dobio je luksuzno vinilno reizdanje s bezvremenskim hitovima
Dijagnoza – nezreo. Bila je komandantima u križevačkoj vojarni puna kapa Dina Dvornika pa su ga s već spomenutom “dijagnozom” pustili, odnosno bolje rečeno – otjerali nakon devet mjeseci, dakle i prije nego što je “odgulio” cijeli vojni rok. Prepričava nam to iz daleke Amerike njegov brat Dean. Bila je sredina 1980-ih.
– Svirali smo na radnoj akciji s našim tadašnjim bendom koji se zvao Kineski zid tamo u nekom polju između Križevaca i Kutine. Ali Dino je tada bio u vojsci, a ja ga zovem i govorim mu da imamo svirku i da pita starješinu da se zauzme za njega i dopusti mu da ode svirati na koncert. Dogovorimo se da ću ga čekati u obližnjem kafiću i doista on dolazi, ja ga pitam je l’ sve u redu, on odgovara: “Odlično, braco” i odemo mi na koncert. Razna čudesa su se tamo izdogađala, klavijaturist nam je propao kroz binu, samo mu je glava ostala viriti, a nakon koncerta Dino ne ide natrag. Dali su mu, kaže, da ostane do kraja vikenda. Čim se vratio, strpali su ga u zatvor na nekoliko dana da se opameti jer je bio pobjegao preko ograde – kazuje Dean, s kojim smo razgovarali u povodu nedavnog puštanja u prodaju luksuznog vinil reizdanja legendarnog Dinova prvog albuma iz 1989. godine, nazvanog jednostavno – “Dino Dvornik”. Mnoge pjesme s tog albuma postale su kasnije veliki hitovi, poput “Zašto praviš slona od mene”, “Ti si mi u mislima”, “Tebi pripadam”, “Lady”, “Ljubav se zove imenom tvojim”...
– Kad vratim malo film unazad, stvarno mogu reći da mi je taj album najbolji. Radio je Dino i kasnije fenomenalnu muziku, ali na ovom je imao idealan omjer dobrih balada i odličnih komercijalnih pjesama i sve je to bilo nekako novo na tržištu koje je bilo prezasićeno rock’n’rollom i različitim verzijama Miše Kovača – govori Dean. Ipak, nakon izlaska albuma nije sve išlo tako glatko, album se u prvih devet mjeseci prodao u jedva dvije tisuće primjeraka, što je, pogotovo za tadašnje pojmove, bila mizerna brojka. Dinov otac Boris Dvornik podigao je tada slušalicu i nazvao novinarskog barda Miroslava Ilića, koji je u tom trenutku bio direktor programa Radiotelevizije Zagreb.
– Lilić, s kojim sam se tada i privatno družio, nazvao me i pitao bih li se ja mogao prihvatiti Borisova sina koji je izdao neki album, ali da se s tim albumom neko vrijeme već ništa ne događa. Obećao sam Liliću da ću otići u prodavaonicu Jugotona kupiti album i poslušati ga pa mu se onda javiti kad vidim o čemu se tu radi – prepričava nam legendarni glazbeni menadžer Zoran Škugor.
– Javio sam Liliću da je taj album ni za što, on je javio Borisu i od svega smo odustali. Nakon jedno tri mjeseca, bio je 1. svibnja, išao sam za Praznik rada vidjeti svoje u Šibenik. Prijatelj me nagovorio da odemo u jednu moju bivšu diskoteku, kao preuredilo se nešto bilo pa da vidimo kako izgleda i čujem ja unutra se pušta neka disko-pjesma na hrvatskom jeziku. Dobro mi to zvuči, vidim narod pjeva, pleše, pitam prijatelja: “Je l’ ti znaš tko je ovo”, a on odgovara: “Dino Dvornik”. “Kakav crni Dino Dvornik?”, odgovaram mu, preslušao sam cijeli njegov album i nije bilo ničeg ovakvog na njemu. Dolazim do DJ-ice koja je bila za pultom i pitam je da mi pokaže omot albuma, a na koricama ona Dinova slika i piše “Dino Dvornik”. Tek tada sam shvatio da su mi u Jugotonu dali krivi album, taj je bio od Kineskog zida koji su radili Dino i brat mu Dean – prisjeća se Škugor. Drugi dan odmah je preko Lilića kontaktirao Borisa Dvornika i rekao mu da hitno svog malog šalje njemu u Zagreb. Dino i Škugor nakon nekoliko dana našli su se u današnjoj zgradi HRT-a ispred Lilićeva ureda.
– Ja mu govorim da ima neviđeno dobar album i da mi nije jasno kako se ništa ne događa, da narod nije upoznat s likom i djelom Dina Dvornika. I tu mu predložim da ćemo od Lilića tražiti da, ako televiziji to paše, napravimo jednu emisiju u kojoj će on prezentirati samog sebe.
Smislili smo neke fore, kao on hoda cestom i pita mlađu publiku: “Znate li vi tko je Dino Dvornik?” Lilić je odmah pristao to napraviti ako može pomoći, dao nam je ekipu i snimali smo to po cijelom Zagrebu, a navečer smo u Saloonu napravili prezentaciju njegova albuma, na kojoj je Dino pjevao na playback, to smo sve snimili, namontirali i Lilić je to pustio da se vrti u subotu na programu koji je gledala cijela Jugoslavija. To je eksplodiralo, svi su se zakačili na emisiju, čak me Oliver Mandić nazvao iz Beograda i rekao da će morati prolongirati izlazak svog albuma, u čije je snimanje uložio ozbiljne pare. Ja ga pitam zašto, a on mi odgovara: “Pa ovo Dinovo je bolje nego moje. Neću se s njim natjecati da me ne nagazi”. U roku od dva ili tri mjeseca došli smo do 60 tisuća prodanih primjeraka, koliko ja znam, to je najbrže što se nekome na ovim prostorima dogodilo u tako kratkom roku – otkriva nam Škugor recept kojim je iz ralja anonimnosti uspio izvući onoga kojega danas s punim pravom nazivamo kraljem hrvatskog funka. A Dino i funk pojmovi su nerazdvojivi jedan od drugoga.
– Nemam točan odgovor na to gdje smo se brat i ja zaljubili u funk-glazbu, znam da smo kao djeca rado odlazili u tzv. fronte, mjesne zajednice u kojima su se organizirali plesovi i puštala ta plesna glazba koju smo onda i mi zavoljeli. U biti mi nikad nismo bili fanovi druge glazbe, otac i mater mislili su da ne volimo muziku dok nismo upoznali funk, jer do tada nismo slušali apsolutno ništa – kaže nam Dean Dvornik, koji je s Dinom već u kasnim razredima osnovne škole počeo snimati prve pjesme, i to u studiju skladatelja, glazbenika i producenta Nenada Vilovića. Obitelj Dvornik živjela je u velikoj zgradi u Splitu poznatoj kao Kineski zid, odmah do Poljuda, a igrom sudbine u istoj zgradi pedesetak metara od njihova stana nalazio se i Vilovićev. U tom stanu nalazio se improvizirani studio na zagrađenom balkonu u koji su Dino i Dean svako malo počeli dolaziti i promatrati kako izgleda proces snimanja, udarati po instrumentima i slično.
– Jedan dan došli su mi sa željom da naprave prve snimke benda koji su nazvali Kineski zid, a ideju za ime dao im je njihov otac. Tu smo počeli raditi prve snimke, bila je to tamo negdje 1974., Dino je imao samo deset godina. Igru je vodio Dean, koji je godinu i pol stariji od njega, uvijek je tu između njih bilo nekih sukoba, tipično bratski, tko je bolji, tko je jači i slično. Dino je češće ulazio u probleme, a onda bi ga Dean morao izvlačiti kako zna i umije – prisjeća se Vilović. U tom improviziranom studiju snimili su cijeli album, svih sedam pjesama, ali na starom magnetofonu, a kada se Vilović preselio na Trstenik i tamo otvorio legendarni studio kroz koji će tih 1980-ih proći gotovo cijela splitska glazbena scena, tamo su ga snimili nanovo i onda tu ploču i izdali.
Doduše, odužio se cijeli taj proces s obzirom na to da je izašla gotovo deset godina kasnije, 1983., a ubrzo nakon toga Dean je otišao u vojsku, nedugo zatim i Dino, njihove percepcije su se razišle i bio je to praktički kraj grupe.
– Dok sam bio u vojsci, Dino je ljude u bendu zamijenio nekim svojim prijateljima i počeli su snimati rock-pjesme. Ja sam bio izričito protiv toga i napustio sam bend. Ipak, prije nego što sam otišao u Ameriku 1986. godine, rekao sam Dinu: “Nastavi raditi funk, talentiran si za to, ljudi vole plesati, dobro to radiš, fućkaš rock, to svira svatko” – govori Dean. Dino ga je poslušao i odlučio je početi raditi na svom prvom albumu. Jedini problem bio je što, osim iznimne volje i talenta, nekog znanja o snimanju pjesama baš i nije imao.
– Pošto smo bili prijatelji, rekao sam mu da dođe k meni i da ću ga malo učiti kako se to radi, a onda će malo sam pokušavati i tako dok ne uspije. I tako je malo pomalo pohvatao konce. On je stalno eksperimentirao, ono što je napravio jučer, danas mu nije bilo dobro. Ja jednostavno nisam imao vremena stalno za te njegove eksperimente i nova snimanja svaki dan pa sam ga pustio da on radi sam, ja bih radio u drugoj prostoriji i gledali smo se preko stakla. Kad bi zapeo, onda bi mi mahnuo, ja bih došao i pomogao mu i tako je to guralo. Tada još nije bilo kompjutora, programiralo se na sekvenceru i Prophetu 2000. Bio je to prvi polifeni sempler na ovim prostorima s odličnim zvukovima koje sam skupio u Londonu. Tako da, Dino je uletio baš u pravo vrijeme kad smo imali alate da napravimo svjetsku produkciju – opisuje nam Nenad Vilović. Upravo u to vrijeme u priču je uletio i danas poznati glazbenik Dragan Lukić Luky.
– Slučajno mi je u studio jedan dan došao njegov otac, malo smo se zapričali i pita on bih li ja njegova malog uzeo da se tu vrti po studiju, malo gleda i uči, pa možda i nauči. Ja mu odgovorim: “Aha, odlično, taman mi treba” i spojim njega i Dina da uče kako programirati, aranžirati, snimati i tako je njihova igra počela. Ja bih tu i tamo uletio kao neki supervizor da bi im olakšao – objašnjava Vilović, koji je dao i antologijski opis načina na koji je Dino radio pjesme.
– Vidim ga kroz staklo da skače, cijeli je bio sretan i viče mi: “Napravio sam hit”, a ja čujem samo bubanj. Pitam ga: “Kakav ti je to hit, ja čujem samo bubanj, imaš li kakvu melodiju za to?” A on mi kaže: “Ma kakva melodija, svaka bi pasala na ovaj ritam”. Pitao sam ga ima li kakvu harmoniju, a on će: “Ma kakva harmonija, sve idu na ovaj ritam, ovo je hit”. Onda sam ga pitao za tekst i rekao je: “Idem odmah nazvati Gibu (Gibonnija), pustit ću mu taj ritam i on će to napisati za pet minuta”. Tako je Dino shvaćao što je to glazba i što je hit – opisao je Vilović. I tako je Dino nazvao Gibonnija, koji je živio sto metara zračne linije od njega.
– Našli smo se kod obližnje trafike, ljeto, vruće, tri popodne, nikoga na cesti, i on i ja išli smo kupiti duvan. “Šta radiš?” “Evo kupujem duvan.” “Oćeš doć do mene doma?” “Evo oću.” Mislio sam da je bila neka smicalica. U stanu mi je pustio neku kao demo ideju. Njegova mama Dijana stavila je tursku kavu i, dok je to uzavrilo i bilo na stolu, još je kava bila vruća, mi smo to završili. Tako da se ne sjećam kruva bez motike ikada kao taj put, da smo napravili hit u doslovno deset minuta – prisjetio se Zlatan Stipišić Gibonni zgode tijekom koje je nastao svevremenski hit koji i danas žari i pali mnogim klubovima – “Zašto radiš slona od mene”. Gibonniju je slon pao na pamet jer je u kafiću Semafor, u kojem su se tada svi okupljali, čuo kako netko nekome govori: “Gdje si, slone”, što mu je upalo u uho jer su se ljudi obično, kako je kazao, “častili” nekim drugim životinjama kad su htjeli uvrijediti pa je ovo iskakalo iz mase. Vrtjeli su se tu još mnogi po Vilovićevu studiju, primjerice Neno Belan, koji je također bio dio te mlade ekipe i snimio prateće vokale za već spomenutu pjesmu.
– Nakon što je ploča napokon snimljena, pobjedonosno su stavili traku na zadnje sjedalo automobila, bilo je ljeto, i tako u euforiji krenuli u Zagreb. Dođu oni gore, da će pustiti pjesmu nekim urednicima, a ono traka cijela zateže i mijenja brzinu jer se na suncu rastegnula. Čitav taj master bio je propao i, na moju žalost, sve smo morali ponovno miksati iako sam imao neviđenu gužvu u studiju. E sad, tada se miksalo tako da je pet-šest ljudi bilo oko pulta i svatko je bio odgovoran za svoj regler.
Znači svatko mora izvući ili spustiti svoj regler točno u sekundu, kad bi zakasnio, morali smo sve ispočetka, nije bilo automatike, nego sve ručno. To je trajalo beskonačno, ali snimili smo ponovno i otišli su u Zagreb Škarici – kaže Vilović. Priča dalje ide nekako ovako: Boris Dvornik zove generalnog direktora Jugotona Mirka Bošnjaka i pita ga mogu li njegovi poslušati traku koju je njegov sin dugo snimao. Bošnjak zove Sinišu Škaricu, koji je tada bio glavni urednik iste diskografske kuće, te mu govori da on i urednik Vojno Kundić poslušaju to što će im donijeti “mali od Borisa”.
– Govori on da ga je zvao Boris i da napravimo sve što se da. Ja si mislim “evo ga, opet zove jedan otac za ambicioznog sina, ali šta je, tu je, primit ćemo ga i poslušati”. U slušaonici on, Vojno i ja. Puštamo vrpcu, kreće prva stvar hipnotičnog ritma “Zašto praviš slona od mene”. Vojno i ja se pogledavamo, već nakon prvih taktova bili smo oduševljeni, ali još ništa ne govorimo, ne govori ni Dino, slušamo. Doslovno smo se topili dok smo to sve slušali, kraj s “Ljubav se zove imenom tvojim” doslovno nam je oduzeo dah. I Vojno i ja bili smo svjesni da nam je Dino donio remek-djelo – prisjeća se Siniša Škarica. Ipak, bez obzira na to što je njima ploča bila “čudo”, s njom se ništa nije događalo sve dok na scenu nije stupila već pri početku teksta opisana bravura Zorana Škugora.
– Dinov album na našim je prostorima bio nešto do tada neviđeno. Pokušavali su s takvim novinama, primjerice, i Zdenka Kovačiček i Kire Mitrev, svirao se taj brass rock sredinom 1980-ih, ali naprosto ništa nije prošlo do tog albuma. Tu se istaknuo taj njegov temperament, glas, smisao za ritam uz pomoć dobrih tekstova koji bi iz usta nekog drugoga smiješno zvučali, ali ovdje su bili hit do hita. To vam je kao kad Gobac pjeva svoje hitove, onda to zvuči autentično, a da ih pjeva netko drugi, zvučalo bi infantilno.
To je slučaj i s Dinom, kad je on pjevao “Slona”, to je bilo autentično govorenje jednog umjetnika. Taj njegov zvuk, glas, ritam koji se osjećao i u pokretu i u glasu, on je to donosio kao da je on sam stvarno Afrika, kako je to i rekao u toj autobiografskoj pjesmi – smatra Škarica. Bila je s Dinom, nakon što je postao popularan, milijun i jedna priča, a mi ćemo za kraj ispričati ipak jednu prije nego što se otisnuo u zvjezdane vode. Bilo je to kada mu je Škugor sredio jednu od prvih većih samostalnih gaža uopće, i to na opatijskoj rivijeri. Trebao je nastupati tri dana zaredom, u petak, subotu i nedjelju.
– U petak kasno popodne meni lokalni menadžer javlja da je Dino došao, da su ga smjestili i da je uzeo motor pa se sa ženom vozika okolo. Isti dan, negdje oko 11 navečer, zove me isti menadžer i pita me gdje je Dino. Ja mu govorim da kako ću ja znati gdje je Dino kad sam ja u Zagrebu, a on tamo. Govori mi on: “Ali nema ga na nastupu”. A Dino zabrijao motorom, ne razmišlja, nije se uopće pojavio na tom prvom nastupu, tek pred jutro došao. Otkazali mu ostala dva nastupa drugi dan i poslali ga kući. Tako je jedna od njegovih prvih gaža neslavno propala – prisjetio se Škugor. Ipak, koliko god da je luckast bio, u jednom se slažu svi – netko tko shvaća ritam onako kako ga je shvaćao Dino Dvornik teško da će se više ikada roditi na ovim prostorima. Kad su u Europi čuli njegovu glazbu, bili su mu spremni odmah ponuditi basnoslovne ugovore, mogao je biti svjetski poznata zvijezda. Ali nije mu se dalo ići, doma mu je taman krenulo, oženio se, dobio kćer. Kakav Berlin, Ibiza, Detroit, nisu tako željeli ni sudbina ni Dino, za njega su ostali Zagreb, Split, Brač...
