Posvema je u skladu s čovjekovom naravi iz koje proizlazi potreba zahvalnoga sjećanja, da se svečano obilježavaju važne obljetnice života pojedinih ljudi, obitelji, zajednica i naroda te je to posvuda, pa i u Crkvi, već odavno postala vrlo lijepa tradicija. Na razini zajednica posebice su važne obljetnice nastanka ili rođenja i smrti njihovih utemeljitelja.
Crkva slavi samo primjere osoba koje su stekle zasluge svetosti i od početka se sjeća svetih osoba iz svoje prošlosti. Među njima ponajprije se sjeća sa zahvalnošću svog utemeljitelja Isusa Krista, u kojega su se sveci ugledali, nasljedovali ga i bili odraz njegove svetosti. Sjeća se Crkva također i važnih trenutaka iz Isusova života, koji su dio povijesti spasenja. I upravo to pravilo je razlog što evanđelja nisu pisana kao Isusov iscrpan životopis, već sveti pisci u njima pamte, bilježe i prenose zajednici vjernika samo one riječi i događaje u kojima je na djelu bio Isus kao spasitelj.
Prvi ključni događaj povijesti spasenja je Isusovo rođenje jer ono stoji na njezinu početku s obzirom na to da je on samo “radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom” (Nicejsko-carigradsko vjerovanje).
Vjeru da je Isus kao druga osoba Presvetoga Trojstva sišao s nebesa, utjelovio se i postao čovjek Crkva ispovijeda i već od svojih ranih dana svake godine obilježava svetkovinom Božića. A od 1300. godine ustalio se običaj, koji traje već sedam stoljeća, da se, kao sjećanje na taj važan događaj povijesti spasenja, proglašavaju i jubileji, što se već dugo čini svakih 25 godina.
Za razliku od dosadašnjih, Jubilarna godina, koju upravo započinjemo, bit će posebice obilježena i činjenicom da će kršćane usmjeriti na putovanje prema 2033. godini, kada će se obilježiti 2000 godina od Isusove smrti i uskrsnuća pa su godine pred nama razdoblje u kojemu će Božja milost unaprijed pratiti narod Božji koji korača marljiv u vjeri, djelatan u ljubavi i postojan u nadi (usp. 1 Sol 1,3).
I.
Događaj Isusova rođenja s pravom se naziva također vrata spasenja. Naime, takav naziv je posvema u skladu s Isusovim naukom koji je, tumačeći prispodobu o dobrom pastiru, za sebe kazao: “Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti” (Iv 10,9). A ovo “kroza me tko uđe” naznačuje da su vrata spasenja otvorena doslovce svakom čovjeku za ulazak u vječni život kojemu se nada. Naime, Isus je došao da svi “život imaju, u izobilju da ga imaju” (Iv 10,10). Stoga je apostol Pavao s pravom Krista nazvao “nada naša” (usp. 1 Tim 1,1).
Govor o Isusu kao vratima spasenja je simbolički. Vrlo je znakovit i pun snažne poruke. Ta slika otvorenih vrata hrani optimizam i održava nadu svakoga čovjeka u njegov prolazak prema glasu nebeskoga Kralja, koji će mu kazati: “Dođi, blagoslovljeni Oca mojega” (usp. Mt 25,34).
Sjećanje na Isusa istodobno je, dakle, i spomen na vrata spasa. Tom simboličkom govoru iz Isusove prispodobe na razini znaka odgovara stoljetna tradicija u Katoličkoj crkvi da se u godinama redovitih jubileja, koji su uvijek podsjećanje na Isusovo rođenje, također fizički otvaraju vrata Bazilike svetoga Petra, što je opet simbolička gesta. To je vidljivi znak, koji sām po sebi naznačuje i kao znak podsjeća na Isusa spasitelja, vrata spasa, kroz koja su svi pozvani proći. I jer je to posvećeni znak nade, dva krila koja se otvaraju zato su nazvana “sveta vrata”.
Apostol Pavao, propovjednik i svjedok Isusa, nade naše, pisao je: “Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje […] Nada pak ne razočarava. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!” (Rim 5,1 - 2,5).
Nada, kojom je Pavao hrabrio kršćansku zajednicu u Rimu, odnosno njegove riječi da “nada naša”, Isus Krist, nikada ne razočarava, središnja je poruka i misao vodilja cijeloga Jubileja 2025. godine, koji proglašavamo za zajednicu Isusovih vjernika u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. A jer je Isusovo rođenje poznato i kao “vrata spasa”, isti Jubilej je papa Franjo proglasio upravo tijekom večernjih sati upravo 24. prosinca, kad se na liturgijski način započinje svetkovati blagdan Božića. To jest, učinio je tako jer na dan Isusova rođenja započinje vrijeme otvorenih vrata spasa. Odnosno, u povijesnom smislu, “kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bî rođen” (Gal 4, 4). To jest, budući da je Isus za sebe kazao “Ja sam vrata”, ta sveta vrata su prvi put viđena u betlehemskim jaslama.
II.
U dokumentu kojim je najavio ovu redovitu jubilarnu godinu, papa Franjo, pozivajući se na svetoga Pavla, naglašava kako taj apostol zna da se život sastoji od radosti i od tuge, da je ljubav stavljena na kušnju kad navale poteškoće i da se čini da se nada raspada pred patnjama. Pa ipak, apostol, koji je često bio izložen teškim kušnjama, piše: “Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom” (Rim 5,3 - 4). Naime, za Isusove apostole su nevolja i patnja poznata stanja onih, koji vjerno navješćuju evanđelje u okolnostima nerazumijevanja i progona (usp. 2 Kor 6,3 - 10). Ali posebice u tim situacijama Isusovo svjetlo svijetli kroz tamu te otkrivamo kako evangelizaciju podržava snaga koja proizlazi iz Kristova križa i uskrsnuća. To pak dovodi do razvoja kreposti strpljivosti, koja je usko povezana s nadom (usp. Spes non confundit, 4).
Oslonjeni na Krista, kršćani su strpljivi hodočasnici nade i zato pozvani biti u svijetu njezini vidljivi i prepoznatljivi znakovi (usp. Spes non confundit, 8 - 15). U tom nizu znakova, riječi i djela, koje kršćani trebaju pokazivati, mirotvorstvo je na prvom mjestu te će se oni, koji tako čine, prema Isusovu nauku, čak sinovima Božjim zvati (usp. Mt 5,9). Ovo vrijedi uvijek, a osobito u vrijeme ratova i sukoba, razaranja i smrti.
Pozvani su kršćani također gledati u budućnost s nadom, imati viziju života ispunjenu poletom i to drugima prenositi. Sve to naspram gubitku volje za prenošenjem života i smanjenju broja rođenja što u ovo vrijeme zabrinjava u mnogim zemljama. U takvu stanju kršćanska zajednica mora prednjačiti u zagovaranju društvenoga saveza za nadu, koji će biti uključiv da bi budućnost bila obilježena osmijesima mnogih dječaka i djevojčica, koji će ispuniti mnogobrojne prazne kolijevke u mnogim dijelovima svijeta.
Kršćani su u jubilarnoj godini pozvani postati opipljivi znakovi nade također za mnogu braću i sestre koji žive u teškim uvjetima, kao što su na primjer zatvorenici i bolesnici.
Znakove nade trebaju posebice mladi, koji su sami znak nade cijele ljudske zajednice. Ne smije ih se razočarati jer budućnost se temelji na njihovu poletu. Neka zato ovaj Jubilej dovede u Crkvi do novoga zanosa prema njima i brige za mladiće i djevojke, za studente, za zaručnike i za mlade naraštaje jer su oni radost i nada Crkve i svijeta!
Ne smiju izostati znakovi nade za migrante, iseljenike, izbjeglice i prognanike koji su, zbog ratova, nasilja ili diskriminacije, napustili svoje zemlje u potrazi za boljim životom. Kršćanska zajednica uvijek treba biti spremna braniti prava najslabijih jer kad se brani njihovo dostojanstvo i prava, prima se Isusa koji je rekao: “Stranac bijah i primiste me”, jer “što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25, 35.40).
Starije osobe često doživljavaju usamljenost i osjećaj napuštenosti. Naspram toj pojavi, zadaća je kršćana i civilne zajednice raditi zajedno na savezu među naraštajima i prepoznati vrijednost i bogatstvo koje te osobe predstavljaju, njihovo životno iskustvo, mudrost koju donose i doprinos koji mogu dati.
Kršćani trebaju bit znak nade osobito siromašnima, kojima često nedostaje osnovno za život. Ljudska zajednica ne smije okretati pogled s takvih teških situacija kojih ima posvuda, a ne samo u pojedinim dijelovima svijeta. Naime, siromašne ili osiromašene ljude susrećemo svakodnevno, katkad možda čak među svojim susjedima, a oni su uvijek žrtve, a ne krivci.
III.
Zajedno sa svetim piscem Poslanice Hebrejima molim: “Bog nade napunio vas svakom radošću i mirom u vjeri, da budete bogati nadom po snazi Duha Svetoga” (Rim 15,13). Jer nada je, kako čitamo na drugom mjestu u Svetom pismu, “kao pouzdano i čvrsto sidro duše” (Heb 6,19).
Slika sidra – tumači papa Franjo – doziva u pamet stabilnost i sigurnost, koju imamo usred nemirnih voda života jer smo usidreni u nadi milosti. Ona nam tako omogućuje živjeti u Kristu koji ravna našim životom. Stoga, zajedno s Papom, zaključujemo: Svetu godinu, koju započinjemo, obilježava nada koja ne blijedi, nada u Boga. Stoga, neka ona također pomogne ljudima, u Crkvi i društvu, u svijetu i u Bosni i Hercegovini, ponovno otkriti potrebno povjerenje i osnažiti pomirenje u međuljudskim i međunarodnim odnosima, u promicanju dostojanstva svakoga čovjeka, prava svakoga naroda i vjerske zajednice i u poštivanju svega stvorenoga svijeta. I neka svjedočanstvo naše vjere bude kvasac istinske nade u svijetu, navještaj novoga neba i nove zemlje (usp. 2 Pt 3,13), gdje možemo prebivati u pravdi i slozi među narodima.•
Za razliku od dosadašnjih, jubilarna godina, koju upravo započinjemo, bit će posebice obilježena i činjenicom da će kršćane usmjeriti na putovanje prema 2033. godini, kada će se obilježiti 2000 godina od Isusove smrti i uskrsnuća
Sjećanje na Isusa istodobno je i spomen na vrata spasa. Tom simboličkom govoru iz Isusove prispodobe na razini znaka odgovara stoljetna tradicija u Katoličkoj crkvi da se u godinama redovitih jubileja, koji su uvijek podsjećanje na Isusovo rođenje, također fizički otvaraju vrata Bazilike svetoga Petra
