Istraživači s Universitat Oberta de Catalunya (UOC) i Sveučilišta Columbia tvrde da unos najmanje 45 posto dnevnih kalorija nakon 17 sati sprječava sposobnost tijela da regulira razine šećera u krvi.
Njihova bi otkrića mogla dati određenu znanstvenu potvrdu planu prehrane s povremenim postom, koji isključuje jedenje kasnije navečer. Sposobnost tijela da metabolizira glukozu noću je ograničena, jer je smanjeno lučenje inzulina, a osjetljivost naših stanica na ovaj hormon opada zbog cirkadijalnog ritma, što je određeno središnjim satom u našem mozgu koji je usklađen sa satima dnevnog svjetla i noći, pojasnila je jedna od koautorica studije, dr. Diana Díaz Rizzolo.
Studija, objavljena u Nutrition and Diabetes, uključila je 26 osoba u dobi od 50 do 75 godina koje su imale prekomjernu tjelesnu težinu ili su imale pretilost i predijabetes ili dijabetes tipa 2.
Ljudi su bili podijeljeni u dvije skupine: one koji rano jedu i koji kasno jedu. Jeli su istu hranu i istu količinu kalorija, samo u različito doba dana. Oni koji su kasnije jeli, imali su višu razinu glukoze.
U međuvremenu se pokazalo da povremeni post značajno poboljšava sposobnost tijela da učinkovito koristi glukozu iz hrane i koristi inzulin za kontrolu razine šećera u krvi, dijelom zato što potiče ljude da prestanu s jelom za taj dan relativno rano, oko 17 sati.
Ograničavanjem ‘prozora’ za jelo i produljenjem vremena bez hrane, tijelo može bolje i učinkovitije preraditi glukozu.
Istraživači su dodali da je hrana koja se obično jede kasno navečer kaloričnija i često prerađena, što može objasniti zašto je kasno jedenje povezano s većom tjelesnom težinom i masnom masom. Do sada su se osobne odluke u prehrani temeljile na dva glavna pitanja: koliko jedemo i koju hranu odabrati. S ovom studijom, novi čimbenik – kada jedemo – postaje sve važniji u kardiometaboličkom zdravlju, rekao je dr. Díaz Rizzolo.
Sporija razgradnja masnoća
Pokazalo se da oni koji kasnije jedu, odabiru nezdravu hranu i sporije sagorijevaju kalorije. Njihova su tijela također pokazala znakove poticanja skladištenja masti i smanjenja razgradnje masti, što može dovesti do povećanog rasta masti, prema studiji Sveučilišta Harvard.
U tjednima koji su prethodili Harvardskoj studiji, 16 osoba s prekomjernom tjelesnom težinom ili pretilih ljudi pridržavalo se fiksnog rasporeda spavanja i prehrane. Svaki je sudionik iskusio rane i kasne obroke, što je istraživačima omogućilo da ispitaju učinke rasporeda obroka na iste ljude.
Rezultati su pokazali da kasno jelo smanjuje leptin, hormon koji signalizira sitost i utječe na hormone koji reguliraju apetit, zbog čega se sudionici s vremenom osjećaju gladnijima.
Te bi promjene potencijalno mogle utjecati na rizik od razvoja pretilosti, što je ključni čimbenik rizika za dijabetes tipa 2.
